Moj odlazak iz Hrvatske

Prošle su 33 godine od mog dolaska u Nizozemsku. Izgleda kao da se to dogodilo  jučer. Vrijeme teče brzo. Čitajući ovu moju priču o odlasku iz Hrvatske, vjerujem da ćeš se i ti dragi čitatelju prisjetiti svojeg odlaska. Pozivam te da nam se javiš sa svojom pričom. Svatko priča i piše na svoj način pa tako možeš i ti. Uz tvoju suglasnost tvoja priča o odlasku u Nizozemsku može pronaći svoje mjesto na ovom portalu i postati prilika upoznati i druge s tvojom pričom, s tobom, s tvojim putem, koji kao i svi putevi kojima prolazimo kroz život ima  jedan te isti cilj: postati i biti zadovoljan i sretan…       

                              

 

Ovo je moja priča …   

            Godine 1986. sve sam više razmišljao o odlasku iz Hrvatske[1].  Država je dugovala 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama. Inflacija je iznosila 85 posto godišnje. Neefikasnost je bila posvuda prisutna. U ‘Tvornici Okiroto’ u Pregradi koja je bila u sastavu poduzeća INA-OKI (Industrija nafte i Organsko kemijska industrija) a koja se bavila konfekcioniranjem polietilenske ambalaže i proizvodnjom proizvoda od plastičnih masa tehnikom rotacijskog kalupljenja (roto-lijeva) i gdje sam radio već više od pet godina  upoznao sam utjecaj  ekonomskog  i političkog sistema tadašnje države na svakodnevni vlastiti život i život ljudi u toj tvornici i u svakodnevni život izvan tvornice. Postao sam svjestan da će sukobi  koji su mi se počeli događati jer nisam prihvaćao devijacije koje su omogućavane u toj tvornici, ali i u cijeloj državi,  usidrenoj  jakim sidrima komunističke partije i vojnim strukturama, postati konstanta u mom životu ukoliko ostanem raditi u toj tvornici i živjeti u toj državi. Bio sam uvjeren kako do promjena komunističkog sistema, zbog jake vojne komponente neće doći te da će biti zdravije život nastaviti u Nizozemskoj, zemlji porijekla moje supruge Christien Janssen.

            Christien Janssen

            Christien Janssen sam upoznao u Zagrebu u jesen 1977. godine. Bio sam student na petoj godini studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Christien je iz Groningena u Nizozemskoj, gdje je u to vrijeme u Rimokatoličkoj bolnici Groningen (RKZ) obavljala poslove dijetetičarke, došla u posjet kod svojih prijatelja, bračnog para Ineke Koiter i Meinte van Diggelena. Ineke Koiter, također dijetetičarka,  prije dolaska u Hrvatsku 1976. radila je s Christien u RKZ bolnici gdje su se i sprijateljile. Meinte van Diggelen bio je suprug Ineke Koiter. Na Sveučilištu u Groningenu završio je studij teologije. Bio je član Nizozemske reformirane (kalvinističke) Crkve. Preko Hebe Kohlbruge koja je organizirala za  nizozemske studente teologije mogućnosti studiranja u Istočnoj Europi došao je u jesen 1976. u Hrvatsku kako bi u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao specijalizaciju ‘Ekumenska pitanja, posebno u vezi sa susjednim Istočnim Crkvama’. Voditelj katedre ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Josip Turčinović, pozvao me  pred ljetne praznike 1976. na sudjelovanje na Međufakultetskom ekumenskom simpoziju u Lovranu od 20. do 23. 9. 1976. na temu ‘Evangelizacija u našem prostoru i vremenu’. Kad sam iz Njemačke, gdje sam za ljetnih praznika radio, kako bih zaradio potreban novac za studij, stigao u Lovran na simpozij, dr. Turčinović me upoznao s Meinte van Diggelenom i Ineke Koiter. Zamolio me praviti im društvo i biti im na usluzi u Lovranu za vrijeme simpozija i kasnije za vrijeme studija u Zagrebu. Kako Meinte i Ineke nisu poznavali hrvatski jezik, razgovarali smo na njemačkom jeziku. Meni je bio drag zadatak kojeg mi je povjerio dr. Turčinović. U Zagrebu sam redovito navraćao kod Meintea i Ineke u njihovu iznajmljenom stanu u Rakićevoj ulici. Jedne subote na jesen 1977. zatekao sam kod njih njihovu gošću Christien Janssen. Pozvao sam ih da sljedećeg dana, tj. u nedjelju navrate kod mene na Kaptol 29 što su oni i učinili. S tim susretom počelo je moje poznanstvo s Christien, pa prijateljstvo koje je završilo sklapanjem braka u Nizozemskoj 28.12.1981. i životnim partnerstvom.            

            Školovanje

            Pri kraju studija teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu bio sam suočen s jakom željom za obitelji pa sam odustao od kandidature za svećeničkog kandidata Zagrebačke nadbiskupije u čijem Bogoslovnom sjemeništu sam živio, jer sam bio uvjeren da obvezu celibata koju traži svećenička služba neću moći održati. Bio sam primoran tražiti novi životni put. U veljači 1979. preselio sam se iz Bogoslovnog sjemeništa na Selsku cestu 91 na zagrebačkoj Trešnjevci. Na zagovor Nizozemca Geerta van Dartela, drugog studenta nakon Meinte van Diggelena na Bogoslovnom fakultetu na ekumenskoj specijalizaciji, a s kojim sam bio u dobrom kontaktu, utočište mi je u župnoj kući na Selskoj 91, gdje je stanovao i Geert van Dartel, ponudio i prihvatio me župnik župe bl. Marka Križevčanina, vlč. Franjo Jurak. U Selskoj 91 sam pripremao diplomski rad i diplomski ispit na Bogoslovnom fakultetu. Tamo sam se pripremao i za polaganje ispita svih razreda gimnazije u Kušlanovoj 52 jer mi diploma stečena u međubiskupijskoj sjemenišnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu nije bila priznata za nastavak studija na nekom od studija na Zagrebačkom sveučilištu. Položio sam ponovno sve gimnazijske ispite, napisao diplomski rad i diplomirao na Bogoslovnom fakultetu i odlučio se za upis na studij socijalnog rada na Višoj školi za socijalne radnike u Nazorovoj ulici u Zagrebu. Uz studij povremeno sam radio kako bi zaradio koji dinar za život. Zaposlio me Ivan Zvonimir Čičak u svojoj radionici za izradu kožnatih ženskih torbi, smještenoj u jednoj podrumskoj prostoriji na Selskoj 91 koju mu je dao u najam župnik Jurak. Zarađenim novcem mogao sam platiti Auto školu i položiti vozački ispit.                                                                                                    

            Studij socijalnog rada započeo sam nakon ljetnog rada u Njemačkoj u jesen 1979. Bio je to dvogodišnji studij. Za vrijeme prve godine studija, u prosincu u Afganistan su upali Rusi čime je započet Sovjetsko-afganistanski rat. 14. svibnja 1980. umro je Josip Broz Tito, u mojim očima komunistički diktator. Nakon prve godine studija u srpnju 1980. odselio sam sa Selske ceste 91 kod roditelja u Pregradu. Drugu godinu studija od jeseni 1980. počeo sam  putovati autobusom na predavanja u Zagreb i vracati se u Pregradu. U ožujku 1981. počeli su nemiri na Kosovu s demonstracijama studenata sa sloganom ‘Kosovo republika’, katalizator budućeg raspada SFRJ. U Centru za socijalni rad u Pregradi od 31.08. do 19.09.1981. obavljao sam uz studij i praktičnu nastavu. Nakon položenih svih ispita postao sam apsolvent socijalnog rada te pripremajući diplomski rad i ispit dobio sam 23.11.1981. svoj prvi posao pri SIZ-u Socijalne zašite Općine Pregrada i radio u Centru za socijalni rad u Pregradi do 30.04. 1982. Na Višoj školi za socijalne radnike diplomirao sam sredinom lipnja 1982. S ‘Tvornicom stakla Straža’ iz Huma na Sutli imao sam ugovor o zaposlenju po završenom studiju. U Centru za socijalni rad Općine Pregrada tražilo se početkom 1982. direktora centra. Vršitelj dužnosti direktora centra i moja kolegica u to vrijeme predložila je mene općinskom moćniku  za tu funkciju. Dobila je odgovor kako njemu nije poznato ‘što i kako Kantoci misli’ te kako od te kandidature nema ništa. Bilo je očito da sam za ljude iz sistema bio nepodoban jer sam diplomirao teologiju. 

            Moj prvi posao 

            Krajem lipnja 1982. javio sam se na natječaj za mjesto socijalnog radnika u ‘Tvornici Okiroto’ u Pregradi gdje sam primljen u radni odnos i gdje sam radom započeo 1. 05.1982. S ‘Tvornicom stakla Straža’ iz Huma na Sutli sporazumno smo raskinuo ugovor o zapošljavanju nakon završenog studija. Odlazak na rad u ‘Okiroto’ u Pregradi bio mi je bliži, a izazivala me je i situacija u toj tvornici u kojoj su radili i bivši rudari, radnici Ugljenokopa Pregrada u kojem je nekad radio i moj otac. O pregradskim rudarima i Ugljenokopu imao sam puno sjećanja i dojmova iz djetinjstva i privlačio me posao za rudare, koji su uslijed supstitucije Ugljenokopa Pregrada prekvalifikacijama nastavili raditi u Tvornici Okiroto. Tek sam tijekom rada u tvornici shvatio da su upravo bivši rudari bili na teret upravi tvornice zbog čestih bolovanja, i koja je trebala socijalnog radnika samo zato kako bi se riješili tih manje produktivnih radnika tako da ih socijalni radnik čim prije strpa u invalidske mirovine, a oni da se tako riješe poteškoća s tim ljudima. A i među radnicima je bilo onih kojima je bio interes što manje raditi, iako su mogli obavljati poslove. Nije im se više radilo i čim prije su htjeli u mirovinu, a od socijalnog radnika su očekivali da će im on to pri Mirovinskom i invalidskom osiguranju u Zagrebu moći srediti. I jedni i drugi imali su svoje interese i nerealna očekivanja. Tako da sam u mnogim slučajevima i jedne i druge iznevjerio u njihovim očekivanjima i interesima. Uz već prije navedeno, sve je to utjecalo na moja razmišljanja i traženja budućnosti 1986. negdje drugdje.

            Zajednički početak  

            Prije sklapanja braka s Christien uz dopisivanje boravio sam u više navrata kod nje u Nizozemskoj, prvo kod njezinih u Maasheesu pa kod nje u Groningenu, a ona je posjetila i mene u Pregradi. Proveli smo početkom listopada 1980. jedan lijep zajednički tjedan planinareći Julijskim Alpama, putevima i vrhovima kojima sam za mojih studentskih dana u Zagrebu već prolazio.

Prije sklapanja braka razmišljao sam i razgovarali smo gdje započeti zajednički život. Zanimao sam se za boravka u Nizozemskoj o mogućnostima zapošljavanja sa zagrebačkom diplomom teologije. Meinte van Diggelen spojio me s jednim od Isusovaca u Groningenu koji mi je rekao da prilikom mojeg dolaska u Nizozemsku moja zagrebačka diploma teologije ne bi puno vrijedila te bih vjerojatno ponovno trebao studirati. Meni je studiranja već bilo dovoljno i preko glave. Još mi se jedna misao vrzmala glavom. Ako bih otišao iz Hrvatske bez ikakvog stečenog radnog iskustva u realnom životu moguće je da bi mi to otežalo i život u Nizozemskoj. Stoga sam u razgovoru s Christien zaključio da nakon mog drugog studija u Hrvatskoj ne bih želio ponovni studij u Nizozemskoj kad imam po završetku studija mogućnost zapošljavanja u Hrvatskoj i želju da iskusim stvarni život na radnome mjestu u Hrvatskoj. Predložio sam zbog tih objektivnih poteškoća i raskid našeg partnerskog odnosa. U toj situaciji Christien je odlučila doći u Hrvatsku u Pregradu i tu započeti zajednički život. Nakon sklopljenog braka kod matičara u Nizozemskoj dogovorili smo i crkveno vjenčanje u Pregradi 10.07.1982. Nekoliko dana prije tog datuma Christien je sa svojim roditeljima, rodbinom i prijateljima stigla u Pregradu. Ženidbu smo sklopili  u kapeli sv. Leonarda iznad Pregrade. Vjenčao nas je prijatelj, vlč. Ivan Miklenić, a poruku nama i prisutnima na tom slavlju uputio je, na hrvatskom i nizozemskom jeziku, prijatelj Meinte van Diggelen. Svadba se održala kod Planinarskog doma na Kuna gori iznad Pregrade gdje su naši gosti iz Nizozemske bili i smješteni. Svadbi je prisustvovao sa svojom majkom i Geert van Dartel. Bilo je to iznimno lijepo, radosno i nezaboravno svadbeno slavlje i događaj, koji se produžio nekoliko dana obilaskom Hrvatskog Zagorja i druženjem na Kuna gori.

Roditelji, rodbina i prijatelji vratili su se zatim u Nizozemsku. Ostali su šogor  Geert i djevojka mu Minka s kojima smo krenuli na bračno putovanje: planinarenje sa šatorima od Pregrade,  preko Vinagore, Desinić gore, uz vinograde i proplanke prekrasnog Zagorja do Atomskih Toplica u Podčetrtku u Sloveniji, odakle smo se vlakom i autobusnim linijama vratili u Pregradu. Nakon odlaska Geerta i Mike, Christien i ja smo još par mjeseci živjeli s roditeljima u roditeljskoj kući do useljenja u našu drvenu kuću ispod sv. Lenarta u Pregradi koja je bila spremna za useljenje u kasnu jesen 1982. Zahvaljujući mojim roditeljima koji su mi početkom 1982. darovali dio njive ‘Na bregu’ pod sv. Lenartom i mojoj upornosti pri Odsjeku za građevinarstvo, urbanizam i stambeno komunalne poslove Općine Pregrada da na toj njivi izgradim drvenu kuću uspjelo mi je isposlovati građevinsku dozvolu za postavljenje drvene kuće, koju sam u ožujku 1982. ugovorio kod poduzeća ‘Smreka’ u Gornjem Gradu u Sloveniji. Jednom sam prilikom silazeći sa šetnje po Kuna gori došao na tu njivu ‘Na bregu’pod sv. Lenartom i rekao samom sebi, ako ću ikada graditi kuću onda će to biti tu.

U rano proljeće počeo sam s izgradnjom pristupne ceste, kasnije vodovoda i struje, jer je do 3.09.1982. kad je počela montaža kuće trebalo izvršiti zemljane radove, izvršiti radove betoniranja temelja, izgradnju garaže i betonske ploče na koju je montirana kuća. Kuća je montirana i uređena iznutra i izvana i uređen okoliš te smo se u naš novi dom Christien i ja uselili sredinom studenog 1982. Zahvaljujući vlastitom kreditu kod Zagrebačke banke, kreditu koji su nam dali tast Sigmund Piere Martin Janssen i punica Alphonsina Jacoba Hermina rođ. Tax, otac i majka supruge Christien, i novcu kojeg je uštedjela supruga Christien uspjelo nam je ostvariti želje i useliti se u zajednički dom ‘Na bregu’. Na temelju braka, Christien je na Sekretarijatu unutrašnjih poslova Općine Pregrada, dobila dozvolu privremenog boravka koju je svake dvije godine trebalo ponovno tražiti. Stalni boravak koji je zatražila nije odobren. U to smo vrijeme još komunicirali na njemačkom jeziku. Christien je nakon nekog vremena počela s učenjem hrvatskog jezika kod časne sestre dominikanke Emanuele Škarice koja je znala njemački jezik i u to vrijeme kod sestara dominikanki u Pregradi bila na odmoru. Christien je dobro svladala hrvatski jezik i služila se njime jako dobro. U nekim prilikama nisu vjerovali da je Nizozemkinja.

            ‘Na bregu’ u jednostavnoj, ali za nas dovoljno velikoj, 84 m², i zimi toploj našoj drvenoj kućici živjeli smo skromno, ali lijepo. Bilo je poteškoća s nabavom povrća jer ga u trgovinama gotovo nije ni bilo, a vlastiti vrt trebalo je tek zasaditi.

Puno smo planinarili diljem Hrvatske i Slovenije i uživali u prirodi i našem partnerskom odnosu. U Pregradi sam bio zamoljen od starije generacije planinara preuzeti vođenje planinarskog društva. Rado sam se toga prihvatio i uspio lijep broj mladih u Pregradi uključiti u rad planinarskog društva.

  U Kulturno umjetničkom društvu pridružio sam se mješovitom pjevačkom zboru. Budući da sam diplomirao teologiju ponudio sam župniku Ivanjku Branku suradnju pri održavanju zaručničkih tečajeva. Rekao je da će razmisliti, no na tome je i ostalo. Bilo je vidljivo da i ljudima iz Crkve nisam odgovarao kao neovisan teolog laik.  Život koji smo živjeli bio je dobar, ali pod utjecajem stanja u državi i društvu, uvjetovan komunističkim sistemom, nedostatkom demokratskih sloboda, u razvoju i napretku, a time i uvelike ograničen. Christien je počela dobivati sve više molbi za čuvanje djece roditelja koji su radili. Zadovoljstvo oko čuvanja djece roditelji su prenosili drugima, tako da je tih zahtjeva bilo sve više. Christien je djecu različitim igrama znala mnogo toga naučiti i djeca su je voljela i rado bila kod nje na čuvanju. U mjestu smo imali i prijatelje i društvenog života nam nije nedostajalo. No, stvarnost života, koja mi je u tvornici ‘Okiroto’ postajala sve uočljivija, tjerala me na razmišljanja. Na radnome mjestu u tvornici počelo je sukobljavanje oko razlike u mišljenjima i interesima. Bio sam pozvan uključiti se u rad sindikata u tvornici. Neko vrijeme obavljao sam funkciju predsjednika i još više dobio uvid u svu kompliciranost sistema. Sve manje sam se vidio u tim uvjetima živjeti u budućnosti. Nisam vjerovao da bi moglo doći do radikalnih promjena. U jesen 1986. posjetio nas je prijatelj Ivan Miklenić iz Zagreba i među ostalim otvorio razgovor o Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti. Po njegovu mišljenju taj memorandum predskazuje kraj SFRJ. Meni se to tada činila neka daleka i neostvariva priča.

            Želja za promjenom

            U jednom trenutku predložio sam supruzi Christien da razmislimo ne bi li sada na temelju stečenog iskustva ipak bilo bolje nastaviti život u Nizozemskoj. Nešto me je vuklo prema promjeni i slobodi koje mi se činilo da je ima više u Nizozemskoj. Christien je pristala na to, ali uz uvjet da se više ne vraćamo u Hrvatsku. Prešutno sam se s time složio. I tako smo krajem 1986. nakon tog dogovora intenzivnije počeli razmišljati i raditi na pripremama za odlazak u Nizozemsku. U Ministarstvo za socijalna pitanja i zapošljavanje u Nizozemskoj pisao sam u vezi priznanja diploma stečenima u Hrvatskoj i mogućnostima zapošljavanja i u siječnju 1987. primio odgovor i zatražene informacije. Početkom siječnja 1987. stupio sam u kontakt i s prof. dr. Vjekoslavom Bajsićem na Bogoslovnom fakultetu i razgovarao o mogućoj specijalizaciji što samo govori kako se još nisam odlučio za odlazak. Trenutak donošenja odluke došao je nešto kasnije. U veljači 1987. pismom sam zamolio Zagrebačkog nadbiskupa  Franju Kuharića preporuku pri odlasku za Nizozemsku. Preporuke nisam dobio, jer da on ne običava davati takve preporuke, već jedino ako se odlazi od crkvene k crkvenoj ustanovi, a to nije slučaj. Po njegovu mišljenju u Nizozemskoj nas mogu primiti roditelji moje supruge, a ako se ponudim kojem biskupu radi službe on može zatražiti podatke o meni pa će ih ordinarijat poslati. Obratio sam se i dr. Ivanu Golubu s Bogoslovnog fakulteta da me poveže s nekim od njegovih poznanika u Nizozemskoj. Pitao me ne poznam li možda sam nekog u Nizozemskoj. Kad sam spomenuo Geerta van Dartela, koji se u međuvremenu vratio iz Zagreba u Nizozemsku i tamo se zaposlio, savjetovao mi je da se povežem s njim.  To sam i učinio. Već 6. veljače 1987. Geert se u moje ime javio pismom na objavljeni natječaj za radno mjesto socijalnog radnika za radnike iz SFRJ u Den Haagu. Izabran je netko drugi. Da nije, moj bi život u Nizozemskoj krenuo jednim sasvim drugim putem.

            Odlazak                    

            Trenutak odlaska iz Pregrade za Nizozemsku odredila je trudnoća supruge Christien, koja je s tim u vezi trebala obaviti preglede u Nizozemskoj, i u Nizozemskoj je željela roditi. Krajem travnja krenuli smo zajedno na taj pregled u Nizozemsku. Nakon provedenog pregleda Christien je ostala u Nizozemskoj, a ja sam se vratio kako bi u tvornici ‘Okiroto’ zaključio sporazumni raskid radnog odnosa. Zadnji radni dan bio mi je, nakon 5 godina i dva mjeseca provedenih na radu u tvornici ‘Okiroto’30.06.1987.  Nakon toga, u sljedećih par dana,  oprostio sam se od roditelja, familije i prijatelja, zatvorio kuću i sa sobom ponio što je bilo potrebno za novi početak u Nizozemskoj, a što je sve stalo u jedan kofer i jednu torbu. Krenuo sam, okrenuvši se iza sebe kako bi vidio što ostavljam,  u sunčanu subotu poslije podne 4. srpnja 1987. autobusom do Zagreba i u predvečerje autobusom njemačkog prijevoznika Touring krenuo na put prema Nizozemskoj. Započeo je jedan sasvim drugačiji život…


[1]   O mojem  životnom putu prije dolaska u Nizozemsku: Ljiljana Leskovar, Pregrada u sjećanjima i razgovorima, Ivan Kantoci: O Pregradi iz Nizozemske, Zaklada Blaženog Alojzija Stepinca, Bestovje, 2018., str. 88-121.  (https://www.pregrada.info/kolumne/pregrada-u-sjecanjima-i-razgovorima/

Autor teksta i fotografija:
Autor teksta i fotografija:

Ivan Kantoci, Twello

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s