Na zadnjem izletu Velebitom hodala sam u kratkim hlačama, prašila užarena suhim tlom u ljetnim tenisicama. Samo tri tjedna kasnije planina je promijenila ploču, skinula babljeljetnu glazbu, obukla čipkastu, snježnu pokoricu na jednu nogu i mrzlu, mljackavu blatnjaru na drugu, gdje čovjek svoju slabost ne brusi opiranjem vrućini i suncu, već probijanjem raskvašenim ili snijegom pokrivenim tlom. Kliješta hladnoće sklapaju čeljusti čim stane kretanje ili kugla svjetla zađe za debele oblake, pa je poželjno na kraju dana imati blizu nego izvorište topline kako se kosti ne bi potpuno ukočile.

Prvotni plan je bio otići u Sloveniju, no mokar, topljiv snijeg koji je tamo nedavno pao i selektivna propusnost na granici radi sveprisutne bolesti, natjerao nas je da se ipak i opet okrenemo svom najljepšem planinskom divu i posvetimo se njegovim još neistraženim, slabije prohodanim rutama. To da u svako godišnje doba očaravajući Velebit nije nimalo slabiji zalogaj od Alpi, pa čak ni onim kompetitivnim, zagriženim planinarima, još jednom je dokazala ova naizgled lako savladiva ruta nacionalnim parkom uokolo dobro poznatog Zavižana. Prvi dan krenuli smo put Hajdučkih kukova, inače odnedavno radi jedinstvene flore i specifičnih morfoloških oblika stijenja, proglašenim strogim rezervatom prirode, pa su označeni putevi prema njima ograničeni, odnosno premazani, neraspoznatljivi, osim jednog, iz smjera prostranog pašnjaka Velikog Lubenovca.Nepoželjnost velikog broja hodača u smjeru Hajdučkih kukova vidljiva je po slabo utrtoj stazi, kao i velikom broju izvaljenih stabala jele koje onda treba prejahavati (ne može se reći prekoračivati kad ne bi označavalo vjerodostojan opis ) ili se pod njima provlačiti.

Nakon takvog otežanog dijela puta kroz šumu, s konstantnim preprekama, u ovo doba, nakon kiša i prvog snijega izrazito ljigavo vlažnim i prema tome klizavim, slijedi oštar, završni uspon preko golih kosti kuka, koje u ovom slučaju nisu izdužene i glatke, već je njihovo kamenje razbijeno i raskrhano, jednako tako mokro, pokriveno raskvašenim snijegom. Uspon smo dovršili vršnim dijelom istoimenog kuka (1649 mnv), a vratiti se natrag mogli smo i obilazno, preko njegovog visinskog blizanca Golubića, na što se ipak nismo odlučili radi crnećih oblaka i vlagom premazanog kamenja koje je u spustu onda proklizavajuće i opasno. Planirali smo na povratku ispentrati još i Veliki Kozjak, jer nam se usput isprsava raskršće sa skretanjem u njegovom smjeru, no zbog zavrzlama sa zagubljenim mobitelom iscurilo nam je potrebno vrijeme pa smo u zamjenu popili kasnu popodnevnu kavu ispred pastirske kućice u društvu osamljene, zamalo crne ovce.

To je ispala dobra odluka, jer je uskoro nestalo sunca, temperatura se prilično spustila, a tijela se ohladila tražeći punjenje toplinom, po mogućnosti toplom hranom i odmorom. Noćili smo na Oltarima, planinarskoj kući pod Zavižanom odavno u zadužbini sisačkog planinarskog društva. Uređen gornji kat s kuhinjom, spavaonicama i sivom peći koja već nakon 10 minuta od loženja grije i isijava, spasio nas je od promrzavanja. Idući dan startali smo s Babić Siće, ulaza u nacionalni park Sjevernog Velebita, gdje smo nenadano naišli na pedesetpostotni popust za kupnju ulaznice. Krećemo u pravcu njegovog najvišeg vrha, Malog Rajinca (1699 mnv), premda postoj i Veliki Rajinac, paradoksalno ipak niži, valjda samo zato što se bez preciznog mjerenja ipak činio višim, a gdje ćemo se još tijekom dana penjati, imamo za birati. Nacionalni park Sjeverni Velebit u relativno malom krugu pun je imenima poznatih i brzo penjivih vrhova, budući se u blizini nalazi i Premužićeva staza – izgrađena velebitska šetnica priređena za obilazak najljepše hrvatske planine, prilagođene masama. Dogovorili smo putem, dakle, popeti se iz doline ili dulibe u koju smo silaskom s Rajinca sišli te se priključiti na Premužićevu stazu u blizini Rossijeve kolibe i onda s nje, u povratku prema domu na Zavižanu, odabrati još jedan vrh za penjanje. Uspon iz doline prema kamenjem nagruvanoj gromadi Gromovače koju se najčešće po izboru penje obilaskom Premužićeve, ispao je zapravo kao još jedan poprilično dugačak uspon koji završava stupanjem na uređenu površinu staze. Još nekoliko metara odozdo shvatili smo kako sniženje cijene ulaznice nije prošlo neopaženo, jer nam je u prolazu odozgo, iznad glava, cikala čitava grupa školske djece. Čim smo se iscijeđeni poštenim, strmim usponom priključili šetnici, dobila sam osjećaj da smo se iz divljine izvukli na nekakvu prometnu promenadu, jer toliko ljudi na jednom mjestu u planini ima valjda samo na Sljemenu. Slušam sve više priča o pohvalnoj želji posjeta planinama. Izgleda planinarenje postaje aktivnost kojoj naglo raste popularnost, a Hrvatska postaje Slovenija.. Umjesto na vrhu, kako to obično činimo, popili smo pivu i pojeli na klupi naslonjeni na Rossijevu kolibu, do koje planinski turisti najčešće šetaju i onda se vraćaju natrag prema ulazu. Za zadnji izazov dana odabrali smo Veliki Zavižan (1676 m) – kratak, ali strm uspon koji počinje odmah kraj botaničkog vrta najpoznatijeg planinarskog doma. Posebno sladak, jer nakon tog zadnjeg utrošenog napora mišića slijedi zadnji spust i odmor na mekanim sjedalima auta, ali i stoga jer pruža jedan od najkrupnijih pogleda ili pregleda sjevernojadranskih otoka – Krka, Raba, Cresa, Golog otoka. Kraljevska završnica slabije posjećenim vrhovima Sjevernog Velebita, u kojoj je razlika, osim blata do koljena u usporedbi s čistim gojzericama kupljenim samo za ovu priliku, između turista i ‘pravih planinara’, ona unutarnja..

Piše: Petra S.