Pedeset nijansi crvene, bijele i plave

Pedeset nijansi crvene, bijele i plave

Od osamostaljenja Hrvatske, više od 200 000 radno sposobnih građana, a među kojima je nešto i više od 60 tisuća visokoobrazovanih, iselilo se dosad iz Hrvatske u druge članice Europske unije. Najveći broj ljudi iselio je iz Vukovarsko – srijemske, Brodsko – posavske, Požeško – slavonske i Sisačko – moslavačke županije. Na samom vrhu ove ne tako lijepe statistike nalaze se stanovnici Vukovarsko – srijemske županije.

U moru b(l)ogova, koji postavljaju i tumače postulate obitelji, ljubavi, zdravog života, prehrane i sto i jedne duhovnosti, kada bi me netko pitao, izdvojila bih tri bloga kao hvalevrijedna:

  • https://www.nikolahorvat.com/ jer Nikola Horvat Tesla – je čovjek koji ne radi ništa već jedino hoda. Tako se to čini na prvi pogled. No, svaki površni prvi pogled uvijek u sebi skriva dubinu onog drugog važnijeg pogleda sa svojim istinskim pravim značenjem.

Osim što je Nikola prehodao cijelu Hrvatsku, od Iloka do Prevlake, čime je svojim hodanjem stvorio prvi Croatian Long Distance Trail, Nikola je napisao i vrlo inspirativnu knjigu za sve buduće hodače Hrvatskom Upoznaj Hrvatsku osobno – Teslin priručnik za hodače jer svaki svjetski trail ima svoj priručnik, a sada ga zbog Tesle ima i Croatian Long Distance Trail.

  • http://www.matacroata.com/ Drugi blog vrijedan svakog mog trenutka čitanja i divljenja je blog matacroata.com koji vodi i uređuje Mate Turić, najistaknutiji hrvatski akademski kipar iz Vrbovca. Nakon što je Mate uspješno završio klesarsku školu u Pučišću na Braču, 2015. godine Artists On Globe mu dodjeljuje nagradu za najboljeg mladog umjetnika u Hrvatskoj, a portal Akademija Art ga predstavlja kao kipara koji je ispred svoga vremena.
  • http://prirodahrvatske.com/ I treći doista impresivan blog po mom mišljenju, što ne znači da je i vaše, je blog koji vodi i uređuje Goran Šafarek. Osim što vodi svoj blog Goran se između ostalog već  godinama  bavi istraživanjem i promoviranjem hrvatskih rijeka te je objavio nekoliko knjiga, među njima Rijeke Hrvatske, Životinje Hrvatske, Ptice Hrvatske i Europe, Priroda Hrvatske, a Jutarnji list ga je stavio na listu “100 ljudi koji su učinili Hrvatsku boljom”.

Čitanjem njihovih blogova stekla sam dojam da su životi, rad i djelo Nikole, Gorana i Mate imperativi svima nama kako bi trebalo voljeti svoju zemlju.  Čini mi se da Nikola, Goran i Mate svim silama nastoje revitalizirati umornu i iscrpljenu Hrvatsku te ponovno oživjeti iseljenu Slavoniju, napuštenu Dalmatinsku Zagoru i zaboravljenu toliko predivnu Banovinu.

Kako sam nedavno bila u jednom kraćem kontaktu s mladim studentom hrvatskog podrijetla, koji trenutačno studira na amsterdamskom sveučilištu, te je jedan od  tih 60 tisuća visokoobrazovanih iseljenika, kroz razgovor s njim, shvatila sam koliko je Hrvatska zapravo duboko zaglibila. Izrazio je svoju duboku sumnju u hrvatstvo u bilo kojem obliku i pribojava se bilo kakvih hrvatskih organizacija pa tako i našeg portala, a još se više pribojava hrvatske dijaspore te voli strogo filtrirati ekipu. Nažalost, u Hrvatskoj je imao loša iskustva s religioznim ljudima – što po njegovom mišljenju uključuje i ljevicu i desnicu zajedno jer mu je mrzak dogmatizam bilo kojeg oblika. Razlikuje dijasporu gastajbartera iz 70-tih i 80-tih od dijaspore hrvatskih domoljuba pristiglih nakon domovinskog rata, a tu su i došljaci iz tzv. “miješanih brakova” koji na bivšu državu gledaju kao da je logički sklop iz Humeove filozofije i kao na arkadijsku tvorevinu. Takav sličan krivi pogled nazreo je i kod “proljećara” iz dijaspore. U pamćenju mu je ostala i bivša djevojka koja je skrivala od njega da je HDZ-ovski uhljeb, a druga je jedino vjerovala u marksističke bajke. Zbog svega toga trenutačno budno prati i promatra kako društveno i psihički stasa najnovija friška dijaspora koja migrira od 2013. na ovamo te ga najviše zanima da li je najnovija hrvatska dijaspora homogena i solidarna te kako “kumuje” s drugim iseljeničkim skupinama.

Da, velika je i tužna istina da je od 2013. do danas Hrvatsku napustio doista veliki broj ljudi. Jedan veliki broj iseljenih Hrvata visoko su obrazovani i elokventni mladi ljudi poput mog tajanstvenog prijatelja dopisnika, koji po europskim metropolama obogaćuju svoja već stečena znanja, bez ikakvih problema govore nekoliko  stranih jezika i zbog svega toga se vrlo lako integriraju u nova europska društva. Tužno je što imaju izuzetno loše mišljenje o hrvatskom društvu od kojega su pobjegli i digli ruke od svoje zemlje.

Druga, još tužnija istina o hrvatskoj najnovijoj dijaspori stasaloj nakon 2013. su pojedinci razočarani u sistem, koji su bez obzira na cijenu i rizik svog odlaska, krenuli u nepoznato u potrazi za nekim svojim boljim sutra.

No, u pamćenju mi je ostala i još jedna tužna istina o novonastaloj hrvatskoj dijaspori, vjerojatno najtužnija od svih. Na početku svog iseljeničkog puta srela sam jednu manju grupu hrvatskih iseljenika. Kako je Nizozemska jedna od najmultikulturalnijih zemalja na svijetu, Nizozemci imaju već razrađen i uhodan sistem integriranja migranata u društvo. Prvi i najvažniji korak integracije u društvo je, pružiti vam pomoć da na bilo koji način savladate i naučite barem osnove nizozemskog jezika, koji nimalo nije lak. Nikada neću zaboraviti pogled socijalne radnice iz Utrechta, koja nas je ugostila u maloj knjižnici u Alsmeeru, nas jednu omanju skupinu novopridošlih Hrvata, s ciljem pokretanja tečaja nizozemskog jezika, kao prvog koraka integracije u nizozemsko društvo. Naviknuti na skupine izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja s Bliskog istoka, kao i na mnogobrojne migrante s Crnog kontinenta, uglavnom niskoobrazovanih profila, njihova lica nisu uspjela sakriti šok i nevjericu nakon našeg pojedinačnog predstavljanja. Za okruglim stolom sjedili su diplomirani pravnici, ekonomisti, tehničari zrakoplovstva, diplomirani agronomi… Ja sam se već nakon tri tjedna uspjela iščupati iz tog čeličnog i hladnog zagrljaja poljske agencije, o kojoj je u jednom od prethodnih postova pisao Ivan Kantoci te sam uspjela u manje od tri mjeseca iznajmiti kuću za sebe i svoju obitelj, u nadi kako će nam se uskoro pridružiti i moj stariji sin. Danas radim dobar posao. No, sasvim sam slučajno saznala da su mnogi od njih, još uvijek na toj istoj prvoj sumornoj stanici, veliki dio njih još uvijek živi po sobama, radeći za jednu od poljskih agencija. Jedna od njih je i Marina. Rođena je Vukovarka, koja se ubrzo nakon oslobođenja Vukovara preselila u Zagreb. Prije koju godinu dobila je otkaz jer je firma u kojoj je radila, kao i mnoge druge hrvatske firme, otišla u stečaj. Do tad slobodna Marina ubrzo je postala ovršena Marina te je napustila svoju obitelj i ostavila za sobom svoje troje djece te došla u Nizozemsku trbuhom za kruhom kako bi mogla dalje otplaćivati kredite i prehraniti svoju obitelj. Pod prvom pauzom u trajanju od petnaest minuta, Marina je svakodnevno zvala svoju djecu na daljinu, provjeravala jesu li napisali zadaću, kako je prošao test iz fizike, jesu li si skuhali ručak, jesu pospremili svoju sobu i koji će crtić gledati navečer na televiziji… Marina bi razgovor sa svojom djecom završavala s rečenicom “Sunce mamino, voli te mama i molim te budi dobar u školi…”. Pod drugom pauzom u trajanju od novih 15 minuta, Marina bi odgovarala na telefonske pozive hrvatskih bankara te ih molila za razumijevanje i da je pričekaju još samo koji dan jer tada će sigurno imati novih 175 kuna za kamate i svakako će platiti i najnoviju ovrhu jer kamate rastu iz dana u dan. Trudi se koliko može, ali više od ovoga sada u ovom trenutku jednostavno ne može. Nakon dvije odrađene pauze, Marina bi nastavila raditi svoj posao jer sutra je čekaju i još dvije nove pauze. Ove godine je 18.11.2020. po prvi puta državni praznik koji obilježava žrtvu Vukovara … jer Vukovar i sve pale žrtve se nikada i nigdje ne smiju zaboraviti. Ove sam godine na taj tužan dan primijetila dvije stvari. Na fejsbuk profilima,vukovarski tornjevi u pedeset nijansi crvene, bijele i plave, ponosno su prštali i eterično iskakali do svog užarenog virtualnog zasićenja na sve strane kao nikada do sad. No, primijetila sam i da Marina nije promijenila svoju profilnu sliku u očekivanu prigodnu. U prvi tren sam pomislila da je možda zauzeta sa svojom prvom ili možda ipak drugom pauzom. No, prevarila sam se. Saznala sam da se Marina nedavno vratila u Hrvatsku. Nakon tolikih godina, kako je prisilno napustila svoju zemlju i svoju obitelj, najstariji sin koji je ostao bez majke sa svojih tek devet godina, sada kao emocionalno nestabilni četrnaestogodišnjak, pokušao se ubiti skokom kroz prozor. Marina se vratila svojoj izmučenoj obitelji ne bi li spasila što se spasiti još da… baš poput Nikole, Mate i Gorana jer i oni kao i Marina pokušavaju spasiti što se još spasiti da…

Vukovar, Hrvatska, autor fotografije Darko Kesnjer

Piše: Sandra D.

Lelystad, 22.11.2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: