U travnju 2019. supruga i ja morali smo poslom u Varšavu pa smo to povezali i s malo privatnog lutanja po tim krajevima. Skoro da je tradicija da ta lutanja završe u krajevima gdje se govori neki manjinski jezik ili živi neka etnička manjina. Na taj način imamo dojam da otkrivamo male svjetove u velikima, skrivene dragulje kojima prijeti da se izgube. Obični ih turisti uglavnom previde iako su im doslovno pred nosom. Jezična i etnička karta svijeta mnogo je šarenija i bogatija nego što se to na prvi pogled čini.

Čini mi se da sam to prvi put shvatio kao devetogodišnjak, učenik osnovne škole u Vidovcima, kad smo na izletu po Požeškoj kotlini došli u posjetu školi u Kaptolu. Djeca oko nas govorila su neki nepoznat jezik: kasnije smo čuli ta je to češki (što su Šijaci zvali: pemski). Ostali smo sabijeni u dva kuta dvorane dok nismo otkrili da i oni znaju naš jezik. Ja sam tada mislio da smo otišli nekamo u inozemstvo! Nisam mogao ni misliti da se samo na devet kilometara od Požege govori neki drugi jezik i da postoji neki drugi mali svijet. Danas u Kaptolu i Bjeliševcu govornike češkoga moramo svijećom tražiti, i to je golema šteta. Time smo svi na gubitku.

Meni je otada ostalo očaranje tim malim skrivenostima u moru istosti, pa postadoh sociolingvist, specijaliziran za manjinske jezike. Što su manji meni su draži i veći. Nema naime malih i velikih naroda. Brojke varaju. Svi su narodi i etničke skupine jednako vrijedni a svi jezici ravnopravni. Još se čudim da ove očite istine nekome treba objašnjavati. I sami smo brojčano malen narod koji govori jezikom sa skromnim brojem govornika. I ne volimo da nas zato netko omalovažava. Nitko te ne voli, pa naravno ni takozvane manjine. Zato valja uvijek stajati na strani tih manjih i slabijih jer time branimo sami sebe i svoje pravo na postojanje.

Piše: Nikola Rašić