Slušajući tople zvuke dalmatinske pjesme stapamo se s nebom i morem, grlimo se s maslinama, borovima i kamenitim vjencima. Ta toplina zagrljaja i danas traje vraćajući nas u davna vremena. Tada prolazimo uskim uličicama našeg djetinjstva, susrećemo i pozdravljamo naše bake čije starinske nošnje lepršaju na buri. Čuje se zvon starih zvona kadno je vrijeme za molitvu “Zdravo Marijo, milosti puna…” Vraća nas na ognjište iz kojeg smo iznjedrili.

Klapsko pjevanje je oblik pjevanja karakterističan za dalmatinsku obalu. U grupi pjeva do 12 glasova, uvijek parni broj. Tradicionalni tip klapskog pjevanja UNESCO je 2012. godine uvrstio u popis kulturne baštine čovječanstva. Takvo pjevanje razvijalo se kroz mnoge društvene i povijesne okolnosti koje su utjecale na život stanovnika Dalmacije. To je tradicionalan oblik pjevanja i spada u skupinu a capella glazbe iako je predviđena mogućnost da se u pratnju uključi i jedan žičani instrument, u pravilu tradicionalna mandolina ili gitara.

Riječ “Klapa” potječe iz latinskog jezika te označava¸”vezivanje” pojedinaca u grupu.
Međusobno slušanje, preduvjet harmoniziranja melodijskih linija te improvizacija glazbenog izražaja ujedno je i način prenošenja znanja. Repertoar pjesama se učio s koljena na koljeno.

Tradicionalan način življenja predviđao je okupljanje na javnim mjestima samo za muški dio stanovništva. Ono je splet glasova isprepletenih u polukrugu kako bi se njihovo višezvučje i melodičnost bolje proželi. Vođa grupe je prvi tenor, kojeg obično slijedi još nekoliko tenora, baritona i basova – obično između 5 do 10 glasova. Klape su tradicionalno pretežno muški sastavi, iako postoje zapisi da su i žene pjevale. Generalno govoreći, ženske klape su rjeđe zastupljene, no od sedamdesetih godina pojavile su se i mješovite klape.

Crkveni utjecaji koji se također mogu pronaći u klapskom pjevanju su i staroslavenske
liturgije, koje također sadržavaju gregorijanske napjeve, kao i narodna hrvatska glazba te bizantinska crkvena glazba. Ova vrsta crkvenog pjevanja još uvijek je prisutna na nekim hrvatskim otocima u okolici Zadra, te sjevernije na dalmatinskoj obali. Najraniji pronađeni zapisi koji spominju glagoljaško pjevanje u Hrvatskoj potječu iz 12. stoljeća. U 14. i 15. stoljeću misali vojvoda Novaka i Hrvoja sadržavaju muzičke anotacije nad tekstom glagoljice.

Pjevalo se o ljubavnoj čežnji, o težačkom i ribarskom načinu života. Dio pjesama slavi i ljepotu življenja, vino i hranu te pripadnost teritoriju. Kroz vrijeme razvile su se tri vrste klapskog pjevanja : tradicionalna, festivalska i moderna klapa.

Festival dalmatinskih klapa u Omišu je još uvijek glavni festival klapskog pjevanja i najčešće konačni cilj svake klape, a jedan od osnivača Ljubo Stipišić Delmata djelovao je desetljećima na valorizaciji klapa.

U vrijeme buke, brzine i žurbe, dalmatinska klapska pjesma nam uvijek iznova izriče koliko su čovjek, priroda i pjesma prožeti jedno drugim. U čovjeku još uvijek žive sjećanja na minule dane koji se vraćaju kroz mile zvuke zavičaja.

Piše: Iva Čačić

Rotterdam, 27.11.2020.