Sisak je jučer plakao bez glasa. Tuga se razlila njegovim rijekama, nevjerica se uselila u domove prijatelja.
Nakon višetjedne borbe s opakim virusom, bitku je izgubio naš virtuoz, najbolji hrvatski jazz gitarist i dobri duh kupske obale Damir Kukuruzović.

2005. godine otvorio je Siscia jazz club, pokrenuo Siscia open jazz & blues festival na koji je dovodio vrhunske glazbenike, a Sisak svrstao na svjetske karte jazz i blues scene. Mogao je svirati i živjeti bilo gdje u svijetu. Mogao je uzeti svoju gitaru i zaboraviti gdje su mu korijeni, ali volio je svoj grad i odlučio u njemu ostati. Govorio je da u Sisku ima sve što mu je potrebno za umjetnost u njegovim prstima, za sreću u svakodnevnim stvarima, za život kakav želi. Da, volio je svoj grad, a i grad je volio njega.
Sisačka ljeta više neće biti ista. Nedostajat će zvuci jazza, dobre vibracije i Damirove zanimljive priče. Nedostajat će iščekivanje nečeg dobrog i pozitivnog, iščekivanje svjetla u ovim mračnim vremenima.
Naš Damir je otišao, ali njegova će glazba ostati zauvijek. Mi, njegovi sugrađani, prijatelji ili tek usputni prolaznici ljetnom terasom raspjevanog kluba, nosit ćemo je ispod kože i u sjećanjima još dugo, dugo godina. Sretni smo i zahvalni dragome Bogu na privilegiji što smo ga poznavali, voljeli i imali čast i priliku slušati kako svira. Jer ta strast i ljubav koju samo glazba može pružiti osjećala se u svakom pokretu prsta i titraju žice.
Otišao je svome Djangu. Otišao je , ali nas nije napustio. Ostala je velika, ogromna praznina, ali ispunit ćemo je Damirovom glazbom. I bit će nam lakše, makar na trenutak, makar dok glazbena čarolija traje.

Putuj sretno, dragi prijatelju…

Piše: Brankica Iris

Sisak, 13.12.2020.