Dolazim iz grada na tri rijeke. Njegovo ime je Sisak. Ne znam da li zbog geografskog položaja, podzemnih voda ili položaja zvijezda, ali Sisak je uistinu jedan vrlo neobičan grad. 22.lipnja 1593. nakon stoljeća i pol neprekidnog osvajanja hrvatskih krajeva osmanska vojna sila napokon je zaustavljena upravo u bitci kod Siska. U drugom svjetskom ratu, prvi sisački partizanski odred osnovan je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica pokraj Siska. U Domovinskom ratu Sisak je ponosno i čvrsto stajao i branio svoju domovinu.
Iako su sve potresne slike razornog potresa, koje gledamo mi iz daljine, tužne i bolne, ne mogu se oteti dojmu da ova tragedija u sebi nosi neku karizmu pročišćenja. Ne mogu se oteti dojmu da je ova ruševina prvi korak u neko toliko željeno i očekivano bolje sutra… jer Sisak to zaslužuje.
Dok gledam sisački ranjeni most, razrušene krovove moga grada, prisjećam se i sebe kao klinke koja sam prelazila te sada ranjene sisačke mostove, kupala se u zelene tri rijeke, skrivala se po ćoškovima moga grada. No, prisjećam se i svojih prvih trauma.
Domovinski rat me zadesio taman u najboljim godinama mog života koje su time postale najgore godine života mene i moje generacije. U vrijeme kada smo u svojim tinejdžerskim godinama trebali slušati Azru, ići na koncerte Rolling Stonesa, uživati i opušteno popiti koje pivo, dogodio se rat. Nikada neću zaboraviti prvi avion koji je proletio točno ispred balkona moga stana (i dan danas sam uvjerena da je bio toliko blizu da sam čak uspjela vidjeti i pilota). Ubrzo sam nakon letećeg pilota, prvi put u životu čula i zvučnu sirenu za zračnu opasnost. Nikada neću zaboraviti to jutro kada sam išla po kruh i mlijeko. Stajala sam pored prazne ceste jer je bilo vrlo rano. Strossmayerova cesta bila je prazna i tiha. Jutro, stojim pored ceste s najlonskom vrećicom i par novčanica u ruci. Po cesti klizi kamion prekriven tamnozelenom ceradom. Iz cerade su virile ruke i okrvavljene noge prvih pobijenih Hrvata iz Marin Broda, sela nedaleko Gline. Kasnije su njihova tijela tom istom Strossmayerovom cestom odvežena u sisačku bolnicu na obdukciju i daljnju identifikaciju prvih žrtava rata. Šok! Nikada ranije nisam vidjela mrtvaca niti jednog, a kamoli pun kamion mrtvaca. Prešla sam cestu, kupila sam taj bijeli kruh i bijelo mlijeko, prešla sam cestu ponovno, ali ovaj put u suprotnom smjeru, vratila se u stan, ušla u kupaonici i ispovraćala se. Sjećam se kako se te iste večeri u Sarajevu održavao koncert za mir. Na glavnom sarajevskom trgu okupila se gomila ljudi vijoreći jugoslavenskim zastavama, pjevajući pjesme za mir. Tupo sam gledala prijenos na televiziji uživo. Kako sam još uvijek bila pod dojmom svoga tmurnog jutra i tamnozelene cerade, iz naivnog dječjeg očaja, jer ja sam ipak u tom trenutku još uvijek bila samo dijete, uzela sam telefon u ruke i otipkala potpuno nepoznati telefonski broj u Sarajevu. Tada još nije bilo facebooka pa sam broj izabrala nasumce iz žutog telefonskog imenika. Javio mi se smiren i staložen muški glas. S druge strane žice bila sam ja, uplašeno dijete koje ne razumije kakvi su to piloti oko mog balkona, kakvi su to novi zvukovi zračnih sirena, kakvi su to mrtvaci ispod tamnozelenih cerada. Uplakanim sam glasom vikala u telefon pokušavajući mu objasniti da bježe iz grada jer će ionako svi biti pobijeni. Pokušavala sam mu objasniti da nam dolazi rat i da nije vrijeme za koncerte za mir jer mira više ionako nema. Slušao me je u nevjerici i tišini, a onda mi je smireno odgovorio…” Ma ne brini dijete bit će sve u redu.” Nikada više ništa nije bilo u redu, a ja se do danas pitam tko je bio taj čovjek kojem sam uputila svoj glas očajnog djeteta jel’ živ, jel’ mrtav, tko je on? Jel’ to bio Srbin, Hrvat il’ Musliman? Ne znam i vjerojatno nikada neću niti znati. Ubrzo se stvarnost nas sisačkih klinaca promijenila preko noći. Nažalost, bila sam u pravu ja, a ne on.
Sinoćnja bakljada koju su moji dragi Siščani zapalili u znak zahvalnosti svim ljudima koji pomažu ranjenom Sisku, Petrinji, Glini i svim banijskim selima dokaz je da je Sisak oduvijek bio ponosan, snažan i hrabar grad i takav će i ostati. Sad je ranjen, ali ne sumnjam u njegovu još bolju i ljepšu budućnost nego ikada do sad.
Tome u prilog idu i neki novi klinci iznikli iz sisačkih trgova, ulica i zelenih rijeka. Današnji sisački klinci nisu izloženi ceradama niti zvučnim sirenama, ne slušaju bujice i ne troše svoje dragocjeno vrijeme na nedjeljom u dva, na zamaraju se maratonskim saborskim ispraznim raspravama jer za to nemaju vremena. Njihovi oltari su planine, šume, rijeke, kultura i sport. I to je snaga i budućnost našega grada…
Jedna od njih je i Lucija Mrkša. Lucija je odrasla u gradu Sisku, voli svoju rijeku i svoj rodni grad. Osim što je luda za veslanjem, obožava skijanje, bicikliranje i ples, a danas u svoje slobodno vrijeme studira Međunarodno pravo u Tilburgu, u Nizozemskoj. Od danas Lucija je nova snaga KroNlanda. To su ti neki novi klinci… Dobro nam došla Lucija…
Ekipa KroNlanda
Piše: Sandra Drnić
Lelystad, 10.01.2021.
KroNland 