Rapsko vino i rapski identitet

Rab je veliki sjevernojadranski otok smješten u Kvarnerskom zaljevu neposredno blizu Krka na sjeveru i Paga na jugu, a od kopna je usko odijeljen morskim tjesnacem – Velebitskim kanalom. Kopno koje se nahodi sučelice čini izuzetno uski i dugački pojas koji se prostire od Senja do Starigrada. Škrti pojas zemlje je skoro prignječen silovitim Velebitom i nemogući je teren za razvoj bilokakve privrede ili industrije, osim što je česta meta orkanske bure.

Izvor fotografije: https://www.pinterest.com/pin/414612709418255136/

Jedini značajni grad luka u blizini je bio Senj do 18. st., no Rab je čitavu svoju povijest obilježen nepovoljnim položajem i prometnom izolacijom – tu negdje, ali tako daleko od velikih gradova Rijeke i Zadra. Prometnu izolaciju i neredovite brodske linije najbolje slikovito dočarava činjenica da je 2013. god. na Facebook-u osnovana grupa za dijeljenje prijevoza Rapska vozidba, u kojoj građani međusobno pružaju pomoć tijekom surovih zimskih mjeseci. Za Rab se anegdotalno zna reći da se nalazi na vrhu Dalmacije i zatku Kvarnera, i doima se kao da je ta izjava zlokobno predodredila identitetske prijepore na otoku. Otok koji danas vjerojatno broji jedva 8.000 stanovnika (novi popis stanovništva će biti proveden aktualne godine) je poprište oprečnih lojalnosti i mjesnih antagonizama. U prvom redu. Rabljani svoj otok ne vode pod Bodulijom, odnosno sebe ne smatraju bodulima – otočanima, premda faktički žive na otoku. Otočanima prije svega smatraju stanovnike Krka. Drugo, premda se otok geografski smatra sjevernojadranskim otokom, u Kvarnerskom zaljevu, takva činjenica nije svjesno odigrala identitetsku ulogu među pučanstvom – pravi utjecaj ima pripadnost PG županiji. Paradoks rapskoga identiteta valjda najbolje sažimlje sljedeći sud: Rabljani su “otočani” koji mahom navijaju za Hajduk; poznaju klapsku pjesmu; Rab je od srednjega vijeka do 19. st. bio središte vlastite biskupije, no najživlje veze je održavao s dalmatinskim Zadrom, te kvarnerskim Senjom, ali Rabljani redom govore tzv. “ikavsko-ekavskim tipom čakavštine” koji je češće prisutan na kvarnerskom priobalju i mentalitet se u popularnoj predaji češće povezuje s Kvarnerom, negoli s Dalmacijom – kao što je slučaj s obližnjim Pagom. Dakako, već je jasno da je pitanje: smatraju li se Rabljani Kvarnercima ili Dalmatincima? Postojanje kakvog hibridnoga ili isključivoga rapskog identiteta je zasad nemoguće utvrditi, međutim, postoji i “treći identitet” koji je vezan isključivo za stari grad Rab, o čemu će biti riječ poslije. Govornica S. o svojem otoku i njegovom stanovništvu kaže:

Rabljani su primorci ki navijaju za Hajduk. I nisu boduli aš boduli su za njih samo Krčani. Nikad mi ne bimo šli va neku drugu županiju, nego va Primorsko-goransku!

U drugu ruku, pjesnica Sandra Jerić-Maljić (1999) pjeva o svojem rodnom Loparu na Rabu na sljedeći način:
Oj Lopare, na otoku Rabu

kinan krasiš Dalmaciju mladu.

Kontrast je iz priloženih kazivanja smjesta jasan!
Povijesni gledajući, naročito prije 19. st. situacija nije jednoznačno jasna, govornica A.O. naglašava da svi strani putopisi najčešće spominju Rab u kontekstu Kvarnera, međutim, ako se okrenemo “domaćim izvorima”, npr. Barakovićev nedovršeni prigodni spjev s početka 17. st. posvećen Rabu, u njemu Baraković ne određuje Rab izrijekom (osim što piše u kontekstu preteče hrvatskoga nacionalnoga identiteta), ali o Rabu piše prirodno, kao da mu je jako blizak poput vlastite Dalmacije. Baraković naglašava, na primjer, da rapska plemićka obitelj Galzigna (možda Gocinić ili Gožinić?) vuče korijene iz unutrašnjosti Dalmacije.1Određivanje povijesnoga identiteta Rabljana je jako nezahvalna tema jer nam očajno nedostaju potvrde ili pisane usputne izjave samih građana, seljana, plemića o svojem identitetu, odnosno kako su se grupno osjećali o sebi tijekom proteklih stoljeća.

Izvor fotografije: https://www.pinterest.com/


Govornik Š. o svojem Rabu i svim mjestima kaže iduće:

Dalmatinski identitet, ili barem predznak je vjerojatno rezultat nekadašnje bolje povezanosti Raba sa Zadrom i njegovim ozemljem tamo 50-ih, ili poslije onoga rata. Osim toga, Hajduk je tada bio veliki fenomen, i to je sigurno navelo puno Rabljana da se osjećaju Dalmatincima.
Isti govornik nadalje naglašava da su ljudi tijekom AU monarhije i prve Jugoslavije najprisniji kontakt održavali sa Senjom, i tamo su obavljali trgovinsku razmjenu.
Ironijom sudbine, njegova susjeda niz ulicu je jasno istakla dalmatinski identitet u vlastitoj kući…

Činjenica da je Rab danas jedino istaknuto naselje na otoku; sva druga mjesta su do danas socio-demografskim konvergencijskim procesom postali skoro predgrađa ili kvartevi glavnoga gradića Raba. Ista se činjenica ogleda i u dijalekatskom opisu govora na Rabu, odnosno kako Lukežić (2000: 328) nalaže: došlo je do izvjesne koenizacije rapskih govora. U tom pogledu jedino iskače loparski govor, i naravo sami Loparani.
Loparani su u popularnom kazivanju uvijek bili najviše odjeliti od drugih naselja na Rabu – štoviše, prostor između Supetarske Drage i Lopara nije nimalo dodirnut suvremenom turističkom infrastrukturom, tj. ostao je obala i kamenita površina. Loparani su se, navodno, uvijek držali svoje loparske skupine na otoku; bili su okrenuti samo prema sebi, a do 70-ih prošloga stoljeća su imali visoku stopu endogamije, i posljedično su bolovali od učestalih genskih poremećaja.1 Loparani su također notorni po svojem “r”, odnosno “ɹ”, koje se pojavljuje u riječima rough, road, ransom, itd… u američkome engleskom.
Treći identitet, danas tek donekle neovisan o svim ovima, je kicarski identitet staroga grada Raba. Kicari su prežitak nekadašnjega građanskoga, i vladajućega, te svećeničkoga sloja grada Raba iz dobi mletačke vladavine. Tipična kicarska prezimena su: Dominis, Zudenigo, Spalatin, Galzigna, Černota (Cernotta), Nimira, Bolković, Bastijančić., itd… U prošlosti su često bili dvojezični – mletačko-rapski (hrvatski); kicarske obitelji uglavnom vuku miješano podrijetlo od staroromanskoga, slavenskoga (hrvatskoga) pučanstva i mletačkoga vlastelinstva koje je tada došlo obnašati službe na otoku. Kicar se je u prošlosti uglavnom koristio u opreci sa seljačkim (slavenskim) stanovništvom iznad zidina staroga Raba. Danas bi Kicari bili jednaki pojmu velegrađana. Mali broj Kicara je danas preživio u glavnom gradiću Rabu, a zanimljivo svjedočanstvo o njihovom životnom okruženju donosi govornica A.O.:

Kicari smatraju da je povijesna jezgra (popularno ali neprihvatljivo za kicare zvan ‘’stari grad’’) grad dok ostalo otočani gradom zovu i Šarengrad. Otprilike mogu reći da je ‘’grad’’ zapravo od Nove rive do Boškopina (znači obuhvaća luku tj do škole) odnosno obuhvaća i šetnicu pod grad i gradski park pa bi to bilo do Škvera. Za nekoga u Barbatu ili Loparu grad se dijeli na novi i stari. Pogotovo jer u grad dolaze poslovno, dakle u Šarengrad, a ne da bi došli npr. na Pijacetu ili u ložu.

Nadalje, o identitetu Rabljana govornik I. iznosi sljedeći stav:

Rabljani – Dalmatinci malo morgen; Rabljani nikakve veze s Dalmacijom nemaju (više)… to poistovjećivanje je više umjetno i isforsirano. Rapski mentalitet je jedan pomalo čak i zaseban miš-maš mentalitet…

Galerija fotografija o Rapskom tancu preuzeta s web stranice https://www.rab-visit.com/

Njegovoj procjeni bi se oštro usprotivili, naravno, mnogobrojni navijači Hajduka na Rabu, koji silno ističu rapsku povezanost i tradiciju s Dalmacijom, naglašavajući osobito – zajednički mentalitet i kulturu.
Zaključno se može reći da bi na Rabu valjalo provesti opsežnu anketu, odnosno, metodom varijacije ispitati tko se i kako osjeća, te koliki postotak ljudi se veže za Dalmaciju, a koliko za Kvarner; tek onda bismo imali točne rezultate! Međutim, budući da su Rabljani zadnjih 30-ak godina unutar PG županije, te da se sve više oslanjaju na Rijeku za bolničke usluge, školovanje, rad, itd…, izvjesno je da će takvim razvojem u budućnosti skoro čitavi Rab jednoglasno prihvatiti kvarnerski predznak svoga identiteta.

Vino Kaplak 2019. u režiji Šima Grca iz Banjola na Rabu je dobrodošla novina na vinskom tržištu, posebice u trenutnom dobu, u zamahu oživljavanja raznih zamrlih izvornih sorta vinove loze. Najviše raduje što je vino došlo upravo s Raba, jer vrlo rijetko se ukaže prigoda piti što izvorno s Raba, obzirom da je godišnja proizvedena količina rapskog vina zanemariva.



Kaplak je u smislu ponude velika i neskromna inovacija za malo tržište kao što je hrvatsko, te prilika da se jednim vinom/jednom dovitljivom idejom podigne vinsku scenu za dvije skale, no u suštini se radi o preinaci, ili možda bolje preradi, rimskoga recepta iz Apicijeve knjige De re coquinaira (O umijeću kuhanja) iz 1. st. zvan conditum paradoxum (čudnovato začinjeno vino). Samo ime nalaže da se radi o vinu oplemenjom, konkretno medom, mastikom i začinima, na što je gospon Grce odgovorio prilagodbom recepta svojim prilikama – domaću crnu plavinu je uzeo kao podlogu, a gotovo vino je obogatio medom, paprom, smokvom, ružmarinom, lavandom i lovorom!

Fotografija preuzeta s ovog linka

Krajnji rezultat je, suhoparno rečeno, besprijekoran i sjajan! Raskoš okusa obogaćene plavine koji je vinar uspio dočarati, dotjerati i uskladiti je očaravajući. Kaplak razmjerno dugo drži svoja svojstva i aromu jednom kad se otvori; nijedan dodatak nije nametljiv na osjetila, a vino se iznenađujuće lako pije, premda je s pravom rečeno mirodijska i ekstraktna bomba! Pored ovakva isklesana remek-djela, uopće ne smeta što se plavinu slabo osjeća; u biti se nazire onaj vinozni karakter, no cjelokupno djelo je slatkiš – piće i jelo u jednom. Nešto taloga na dnu nimalo ne narušava doživljaj; u ustima i na nosu su najnaglašenije smokve, lavanda i ružmarin, a papar se gotovo nimalo ne osjeća, već služi poput soli – pojačava preostale okuse i arome. Polusladak poput kasnoga rizlinga, ekstraktan i koncentriran poput prošeka, a tankovit i slabokrvan poput plavine. Kaplaka ne valja popiti cijeloga jer brzo zatvara tek. Idealna je preporuka svima koji su već siti narančastih, pjenušavih, i beaujolais-ovskih vina, te žele preokrenuti doživljaj vina za 360 stupnjeva.

Literatura:

1. Lukežić, I. O govorima na otoku Rabu u Millennium zbornik Katedre Čakavskog sabora – Rab. KČSR. Rab, 2000.
2. Maljić-Jerić, S. Murtelica – loparska narodna poezija. TZ mjesta Lopar. Rijeka, 1999.

1 Nešto detaljnije o tome vidi u radovima Ane Perinić Lewis, te Pribačić Ambrožić Vande: https://hrcak.srce.hr/27070?fbclid=IwAR2H9SVGbA3w7QtmAQ3N4QNvGzqVzLRnn5q1rUraxuL2HZXB9jEAHzCYB9k
https://www.bib.irb.hr/604073?fbclid=IwAR3jzGg2T6ttNoKd7ZZgtGlJgIIOBV0jeRrJTHcRAtD-rwBZPlTIyOnQlmM

1 Nešto više o obitelji vidi u natuknici Galzigna u Hrvatskom biografskom leksikonu: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6594

Moreno Vuleta
Moreno Vuleta

Autor teksta i fotografija

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s