Nepoćudna imena vina i toponima

Aaaah Zagora! Kamen, krš, rera, bukara, suhozid,… – ali i hrvaština!? Da, ako još nešto veže sinjsku, imotsku i kninsko-drnišku krajinu (nekoć i Poljica), to je hrvaština – tradicionalna vinska kupaža dalmatinske Zagore. U vremenu do 2. svj. rata i malo poslije, dok je vinova loza još bila posvema uobičajeni i/ili sastavni dio kako obiteljskoga, tako i seoskoga/općinskoga gospodarstva, hrvaština je bila ustaljena i najizraženija ponuda dalm. Zagore; nešto što biste redovito dobili na stol na upit o vlaškom vinu, jer se grožđe rjeđe koristilo za drukčiji stil vina.

Međutim, napuštanjem vinove loze, hrvaština je dovedena do ruba; danas ju je teško pronaći komercijalno, a kao pojam skoro zaboravljena – ime vina će sigurno izazvati začuđene poglede i dignute obrve. No dobro, što je točno hrvaština?? Kako definirati spomenuto vino? Hrvaštinu je najjednostavnije objasniti kao dalmatinski (zagorski) šiler – vino nastalo miješanjem bijeloga i crnoga grožđa. U slučaju hrvaštine, redovito je nejednak omjer sastavnica, i preteže crno grožđe s jednom sortom više u kupaži; krajnji rezultat je crvenkasto vino s odsjajem i niskim udjelom alkohola koje se pije u svakoj prilici.

Međutim, zašto se vino zove upravo hrva(t)ština? Kako je naziv vina mogao nastati od etnonima?! Pozadi je valjda pučka ili kakva iskrivljena etimologija, ili puka slučajnost kao kod Poreč (< lat. Parentium) i Poreč, selo kraj Požege (< hrv. por(j)ečje), odnosno da je organskim jezičnim (glasovnim) razvojem došlo do puno slučajnih podudarnica, dubleta, te reinterpretiranih oblika.

Isto se je pretpostavilo za obilje toponima (Hrvace kraj Sinja, Hrvatinišće kraj zaselka Mrkoči), prezimena (Hrvatin, Crevatin, (H)Rvačinović) po današnjoj Hrvatskoj, te su se ponudila drukčija rješenja, jer nemoguće je da u tolikom broju naziva stoji etnonimska osnova, tu mora biti sustavna paraetimologija (krivo analiziranje riječi) i više drukčijih riječi iz kojih su izvedene dotične. I naravno, inače bi bili u pravu, jer je slučajnost nevjerojatna, no u ovom slučaju se doista radi o etnonimskom postanju, odnosno o iznimci koja se je doista potvrdila takvom. Postoji niz, jezično promatrano, fonetskih, tvorbenih i naglasnih dokaza koje plauzibilno dokazuju izvođenje gore spomenutih naziva iz etnonimske osnove, no to je rasprava za poduži članak. Dovoljno je naglasiti da toponime, prezimena, itd… nastale na etnonimskoj osnovi u pravilu susrećemo kad je izvjesni etnik već izgubio etnonimsko značenje ili u područjima gdje se sudaraju različiti pojmovi o sebi ili različite kulture, stoga ostave biljeg o nekoj svojoj identitetskoj odrednici. U slučaj etnonima koji je obrađen ovdje, on je prežitak srednjevjekovnoga hrvatskoga identiteta, koji je nakon ranoga srednjega vijeka preživio na rubnim područjima, a u drugima se je gotovo izgubio ili je gubio tlo pred konkurentnim slavenskim etnoninima (npr. Slovinac, Slovenac, Bezak, razna danas regionalna imena,…) sve do 18. st. (rani preporod i prosvjetiteljstvo), odnosno 19. st. kada počinje narodni preporod.

Glavna tržišta dalmatinskih vina krajem XIX. i početkom XX. stoljeća bila su Trst, Graz, Beč i Prag, razglednica iz Trsta

Srednjovjekovnu patinu, odnosno starinu ovoga vinskog brenda je nedavno potvrdio arhivskim istraživanjem Kristijan Juran (2020: 144). Već početkom 15. st. nalazimo mletačke isprave koje govore o tzv. „hrvatskom vinu“ i „hrvatskom moštu“ (u izvorniku: vino crouatico i musto crouatico) u trogirskom zaleđu. Spomenuta dva termina stoje u semantičkoj opreci s pojmom «primorsko vino», jer znače “rustično, zagorsko vino/mošt” — dakle nemaju jasni etnički biljeg u vremenu kada su posvjedočena pisano, mada je opravdano pretpostaviti da su u još dubljoj prošlosti bili znak izvjesnoga slavenskog identiteta u pretežno slavenskom zaleđu. Sastav i tehnologiju izrade dotičnog brenda, tj. vina vjerojatno nikad nećemo saznati, odnosno ne možemo znati je li tadašnje vino istoga imena imalo podsjećalo na današnju hrvaštinu – vrlo je moguće da je samo vino evoluiralo prolaskom vremena, no ovdje je jasan kontinuitet koncepta, konkretnije naziva i mjesta – mahom zaleđe, na kojem je potvrđeno, čime ranija istraživanja o razvoju i porijeklu imena vina možemo sa sigurnošću odložiti u zapećak.

Prvi pisani spomen hrvaštine donosi, ni manje-ni više, nego – Vuk Karadžić! U 2. izdanju svojega srpskog rječnika (1852: 806) donosi natuknicu хр̀ва̑штина, a definira ju ovako:
хр̀ва̑штина, f. (у Далм.)вино које није из приморја него изнутра из земље и које није добро као приморско,Dalmatiner Wein aus dem Innern des Landes,vinum interiorisDalmatiae a maritimo diversum.2. izdanje njegova rječnika izlazi u jeku hrvatskoga narodnog preporoda, no hrvaština nije dobila svoj naziv iz sentimentalnih ili nacionalnih osjećaja, kako tumače Branko Radica i Srećko Lipovčan (1989: 9).

Svi izvori iz 19. st. koji usput spominju hrvaštinu, implicitno daju naznaku da je duboko vezana za dalmatinsku Zagoru i da je ustaljena stvar tamo. Što znači da je običaj pripravljanja hrvaštine, kao i ime, nesumnjivo stariji od 19. st., tj. da tradicija nije nastala prije 2-3 generacije. Hrvaštinu zatim spominje Luigi Maschek (1876: 166) i navodi kako je mućka hrvaština drukčija od one iz Knina i Drniša. Hrvatska književnost (a izgleda i srpska) nemalo puta spominje hrvaštinu; u svojoj pripovijetki U tudjinstvu iz zbirke pripovijetka Iz primorskoga života, srpski pisac Simo Matavulj donosi sljedeću scenu (1890: 98):

— Prava švapska mješanija! – opazi Periša, mršteći se, pošto srknu.
Pavle je žvakolio, kao što čine vinski trgovci kušajući, a pri tome je motrio Perišu.
— Varaš se, brate. Ovo je pravo spljetsko vino, — «žerbo» vino, kako ga tamo zovu, a ti si navikao na tanku hrvaštinu iz ravnicâ.

Simo Matavulj

Hrvaštinu se je, izgleda, pilo i u Poljicima. Fran Ivanišević veli (1903: 301) da se meko i tanko vino tamo zove rvašćina. Hrvaštinu u obliku rvašćina spominje i Vjekoslav Kaleb u pripovijetki Marač nije umro iz zbirke Na kamenju (1940; 1969: 211), a Milan Begović u romanu Dunja u kovčegu (1921) spominje rumenu hrvaštinu (1964: 15). Hrvaštinu još spominju: Dinko Šimunović u pripovijetki Jakov Desnica i golubovi (1923; 1952: 353), Ivan Raos dvaput – kao kiselu hrvaštinu u autobiografskom djelu Smijeh izgubljenih djevojaka(1965; 1984: 371), te potom u zbirki pripovijesti Gastarbajteri (1982: 10) i Ivo Rojnica u memoarima Susreti i doživljaji, naravno uz neizbježnu janjetinu na žaru (knj. 2., 1994: 545-46).

Osvježavajuće, krepko, pitko, lagano je sve što redom i nedvosmisleno opisuje obje hrvaštine (ružičastu inačicu i tradicionalnu crnu) u režiji OPG-a Mažurin. Sorte koje su ušle u kupažu u nejednakom omjeru su: plavina, ninčuša, glavinuša, babić, trnjak i crvenak (rumeno grožđe), maraština, debit, vugava i pošip. Obje imaju niskih 11% volumena alkohola i klize skoro neprimjetno niz grlo. Rosé inačica ima breskvasto-cvjetnu aromu na nosu i u ustima.

Polusuhi, ljupki, reski rosé koji ne hlapi brzo, i slaže se s velikim rasponom jela. Ružičasta i crna hrvaština su idealni izbor ljeti kad u Zagori na surovoj stijeni, na vrletima, među gudurama i kotlinama zaprži zvizdan nemilosrdno – teško se je opiti od hrvaštine, a krijepi savršeno. Crnu hrvaštinu se nešto bolje osjeća u ustima i ostavlja naravno duži dojam u ustima, no tanini su slabi, na nosu daje blagu voćnu aromu, a okusom podsjeća na kožu i specifični sortni grožđani okus koji je rezultat miješanja silnih sorta. Crna je krasne svjetlucave crvenkaste boje, tijelo je vodenkasto, odnosno tanko, ali nimalo ne manjka karaktera – najviše pecka vatreni babić u ustima. Ima dosta izražene kiseline, zbog čega je ugodno reska, i osjeća se visoki udio minerala, najvjerojatnije zbog primjese raznih bijelih sorta. Vrlo se pjeni u čaši i daje dojam kao da bi se solidni pjenušac mogao od nje učiniti. Tanko, meko, užitno, ali vino ima postojani karakter u kojem se uživa. Nezaobilazan izbor za sve koji ljeti žele piti vino u velikim količinama, a pritom uživati u svakom gutljaju; sljubljuje se s većinom jela. Gospon Mladen je genijalno zaokružio obje hrvaštine, izvedba je bez mane, a najviše ružičasta obećaje za nove tržišne prilike. Svaka pohvala!

Literatura:

1. Karadžić, S. V. Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima. Štamparija jermenskoga manastira. Beč, 1852.
2. Maschek, L. Manuale del Regno di Dalmazia pel biennio 1876-77. Anno 6. e 7. Tipografia di Giovanni Woditzka. Zara, 1876.
3. Matavulj, S. Iz primorskog života – pripovijetke. Matica Hrvatska. Zagreb, 1890.
4. Ivanišević, F. Poljica. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena. Knjiga 8. svezak 1. JAZU. Zagreb, 1903.
5. Juran, K. Arhivski zapisi o sortama vinove loze u Dalmaciji u 15. i 16. stoljeću. Vjesnik dalmatinskih arhiva: Izvori i prilozi za povijest Dalmacije vol. 1, br. 1 (141-151), 2020.
6. Kaleb, V. Na kamenju. Matica hrvatska. Zagreb, 1969.
7. Begović, M. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 76: Sabrana djela – Dunja u kovčegu. Matica hrvatska. Zagreb, 1964.
8. Šimunović, D. Djela, 2. svez. Jakov Desnica i golubovi. Zora. Zagreb, 1952.
9. Raos, I. Smijeh izgubljenih djevojakakronika moga mladenaštva. Matica hrvatska. Zagreb, 1984.
10. Raos, I. Gastarbajteri. Globus. Zagreb, 1982.
11. Radica, B. i Lipovčan, S. Josip Hatze: svjedočanstva i sjećanja. Logos. Split, 1989.
12. Rojnica, I. Susreti i doživljaji. knj. 2. DoNeHa. Zagreb, 1994.

Autor teksta:
Autor teksta:

Moreno Vuleta

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: