Smokva je othranila naraštaje Dalmatinaca, sjevernjacima je prava egzotika za koju su spremni dati i euro po komadu u trgovačkim lancima, a ostala je zanemarenom puno više od drugih iz trolista tradicijskih nasada – loze i masline. Štoviše, Hrvatska je na začelju među svim zemljama Mediterana, s Turskom kao daleko najvećim proizvođačem, odakle je i najviše domaćeg uvoza, premda je smokva, tvrde stručnjaci, unosnija od loze i masline.

S ciljem promoviranja i prezentacije hrvatske kulture na području Nizozemske, uskoro osim redovitih priloga iz područja umjetnosti, književnosti i hrvatske kulture uopće, krećemo i s tjednim predstavljanjem i promocijom hrvatskih OPG-ovaca koji imaju svoja poljoprivredna gospodarstva, jer poljoprivreda je uz umjetnost samo još jedna zanemarena grana hrvatske kulture. Tako ćemo ovaj tjedan predstaviti OPG Antonio Čorić.

Antonio Čorić je mladi hrvatski poljoprivrednik koji je svoj OPG osnovao 2017. godine. Ljubav prema zemlji naslijedio je od dida Ante s kojim je od malih nogu odlazio u vinograd i maslinik što ga je predodredilo u izboru njegovog poziva.  Završio je srednju agroturističku školu u Šibeniku, a nakon toga upisuje studij Poljoprivreda krša na Veleučilištu u Kninu.

Unatoč popularnosti masline i vinove loze Antonio se odlučio na uzgoj smokve koja je u prošlosti bila važna poljoprivredna kultura, ali je nepravedno zapostavljena. Na 2,23 ha poljoprivredne površine u zaleđu Vodica, uz pomoć obitelji mladi poljoprivrednik je posadio 720 smokava različitih sorti od kojih je pet domaćih autohtonih: petrovača bijela, zamorčica, termenjača, bjelica (bjeluša)  crnica (crnica zlatulja, istarska crnica, jednorodna ili dvogodišnja)  i jedna talijanska sorta – smokva panache.

Iz početka je obitelj financijski stajala iza njega dok se nije postavio na noge. Jer da otac i mati nisu bili u mogućnosti, priznaje Antonio, sigurno ne bi mogao utemeljiti plantažu sa 720 sadnica smokava u zaleđu Vodica kod lokve Kovča. Sada je ipak lakše jer je Antonio u međuvremenuo dobio nepovratnih 50 tisuća eura europskog novca iz fonda za potporu mladim poljoprivrednicima te na jesen očekuje prve plodove svojih sadnica smokava.

Smokva, poljoprivredna kultura koja je othranila mnoge naraštaje i oduvijek bila zamjena za kruh, nepravedno je zapostavljena u korist masline i vinove loze, no i to se počinje mijenjati.

Kako je od malih nogu odlazio u polje s dida Antom, stekao je praktična iskustva u radu i vještine koja su mu, uz znanje stečeno studiranjem i nakon završetka studija, itekako korisna u upravljanju vlastitim gospodarstvom. 

– Ja sam od malih nogu zaljubljen u zemlju i selo. Dida Ante, kojemu su sada 73, od djetinjstva mi je to usadio. Odlazio sam s njim u polje i uvijek mi je s posebnom ljubavlju govorio baš o smokvi… Često ju je spominjao, naročito za blagdane, kad na stolu ima svakog obilja, kako bi mu, kao studentu u Splitu, “za gladnih godina” mater od kuće poslala kutiju od postola sa suhim smokvama i to bi mu, uz kruh, bila jedina hrana.

Želja mu je da njegovo gospodarstvo jednog dana postane uspješno  i ekološki prihvatljivo agro-turističko gospodarstvo, temeljeno na tradicionalnim i autohtonim poljoprivrednim kulturama, u prvom redu smokava, ali i maslina i vinove loze.

– Svaka kultura je zahtjevna, pa tako i smokva, koja ima štetnike pogotovo kad se uzgaja u ovako plantažnom obliku, međutim dobro smo se pripremili. Između redova stabala smokava zasadit ćemo ljekovito bilje tako da ćemo imati ‘dobru kombinaciju’ – poručio je Antonio Ćorić.

Antonijev smokvik na 2,5 hektara, s pet autohtonih sorti, jednom talijanskom i mogućnošću uroda od 20 tona u punoj snazi, spada zasad među značajnije hrvatske OPG-e jer u neobičnoj zemlji Hrvatskoj, koja ne može prehraniti samu sebe pored tolikih površina u drači, a neobrane smokve propadaju na zemlji gnojeći je, Antonijev smokvik je dominantna i gotovo “prijelomna” vijest iako u nekoj drugoj normalno organiziranoj državi ovakva priča uopće ne bi bila vijest.

Potražnja za smokvom – rajskim voćem, na svjetskom i europskom tržištu sve više raste, a od oko 1,5 milijuna tona svjetske proizvodnje smokve više od 80 posto se proizvodi na Sredozemlju. Među deset najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika smokava sedam zemalja je s Mediterana, područja na kojemu je koncentrirano čak 80 posto proizvodnje. Najveći proizvođači i izvoznici su Turska, Grčka, Italija, Alžir, Maroko i Španjolska, no Hrvatske nema na karti ovih zemalja jer se organizirana proizvodnja iz godine u godinu urušava, unatoč ogromnim potencijalima za proizvodnju.

Nekadašnja Jugoslavija imala je 1.165.000 rodnih stabala s proizvodnjom od 12.036 tona svježih plodova, čime je u cjelokupnoj svjetskoj proizvodnji sudjelovala s oko jedan posto. Najveća je rasprostranjenost i proizvodnja smokve bila upravo u Hrvatskoj, a danas ih u Hrvatskoj prema neslužbenim podacima, ima tek oko 600 tisuća.