Ovih dana je bila (tro)godišnjica odlaska, vraćanja i pronalaska. Odlaska iz Hrvatske, vraćanja sebi i pronalaska puta. Ovo bi mogao biti još jedan blog o usporedbama naše zemlje s ljepotama zemlje u koju smo odlučili doseliti. Možda neki drugi puta više o toj temi iako „trava zaista nije nigdje zelenija.“ Za početak sam odlučila napisati par redaka o razlozima dolaska. Vjerujem da svatko ima svoj razlog. Međutim, isto tako vjerujem da bi stotine različitih priča mogle naći zajednički nazivnik „biti.“
U ovoj zemlji je lako biti, neovisno tko si i što si. U svakodnevnici gdje se nitko ne bavi drugima i politikom kao sredstvom distrakcije već su svi usmjereni na kvalitetu života. Navedeno nipošto ne znači da je itko lišen životnih izazova. Samo, oni su nekako jednostavno to. Izazovi, koji nam pomažu rasti, razvijati se i biti ono što jesmo, ma što god to značilo. Podnošljiva i sretna lakoća postojanja jer lakše se suočiti s opipljivim i životnim izazovima nego nevidljivim kracima koji uništavaju radost svakodnevnog življenja.
Prilikom odlaska iz svoje zemlje često sam čula dobronamjerne riječi: „Ali, u Nizozemskoj ćeš uvijek biti stranac.“ Što uopće znači biti stranac? Nismo li se svi mi na neki način osjećali strancima u vlastitoj zemlji kada smo odlučili pokušati pronaći sredinu koja će više odražavati naše vrijednosti? Često sam uzvratila protupitanjem: „Nije li lakše biti stranac u zemlji gdje nisi rođen i odrastao nego li u zemlji koja je tvoja?“ Izgleda da mi nitko nije znao odgovoriti na to pitanje.
Znači li to da u Nizozemskoj prestaje ta nevidljiva crta koja razdvaja ljude koji su rođeni ovdje i oni koji su izabrali ovu zemlju za (ponovnu) izgradnju svog života? Osobno smatram da nevidljiva crta postoji i da će uvijek postojati. Prijatelji Nizozemci koji su rođeni ovdje, ali imaju roditelje stranog podrijetla, također nose, na neki način, obilježje stranca. To je nešto što je izgleda, nažalost, zajedničko svakom društvu, željeli mi to izgovoriti naglas ili ne. Iako, Nizozemska glasi za izrazito otvoreno i tolerantno društvo. Tolerantni jesu, ali jesu li uistinu i otvoreni, to je sasvim drugo pitanje za neki drugi tekst.
Što je u cijeloj toj situaciji svojstveno Nizozemcima, a što nama kao ljudskom rodu? To je već pitanje za sociologe i psihologe. Međutim, kao i u svakoj situaciji, sreća bivanja uvelike ovisi i o vlastitim prioritetima i prilagodljivosti. Ako vam je visoko na listi prioriteta sloboda bivanja, riječi, djelovanja, stvaranja, jednostavnosti, uvažavanja sebe i drugih te tolerancija, bit ćete zadovoljni, ako ne i sretni, u Nizozemskoj.
Je li lako? Nije, nimalo. Na toliko različitih načina nije nimalo lako. Ali kažu da teške ceste često dovode do najljepših vidika. A nitko nije rekao da je uspon lagan, zar ne? Baš kao i sve stvari koje vrijede. Samo valja ne odustati i uporno se kretati, ma koliko god nam se taj korak učinio besmislenim ili malenim u tom trenutku. Jer, svaki korak koji učinite za sebe i svoju sreću, veliki je.
KroNland 