Život je ili uzbudljiva avantura ili nije ništa

Danas je točno tri mjeseca od dana kada je razorni potres s katastrofalnim posljedicama prelomio ionako već odavno slomljenu Sisačko-moslavačku županiju. Naravno da život bez obzira na težinu loma ide dalje… jer mora. Čovjek je otporna životinja koja se oduvijek znala prilagoditi postojećim uvjetima i okolnostima života jer Bog je ionako tek rijetkima priredio koncert života. Kako sam iz Hrvatske u Nizozemsku došla prije tek nepune dvije godine osim što živim iz dana u dan, a dani se mijenjaju kao sjene, jedan dan je lakši drugi je teži vrlo je bitno znati pratiti ritam tih izmjena. U tom procesu borbe i otkrivanja vlastitih mogućnosti suživljavanja s novim okolnostima novog života ne mogu se oteti neprestanom uspoređivanju jednog s drugim.

Kako otkrivam nove mehanizme života u Nizozemskoj, koji itekako olakšavaju život malom čovjeku, takodjer gotovo svakodnevno stupam u kontakte i s nekim novim ljudima na svojoj tek uspostavljenoj životnoj sceni. Ponekad su to Nizozemci, ponekad Hrvati, a ponekad Nizozemci hrvatskog podrijetla. Ima nas svakakvih.

U posljednja tri mjeseca otkako je potres pogodio moj zavičajni kraj, možda su mi se nešto malo više intenzivirali razgovori upravo o toj temi s različitim pojedincima hrvatske zajednice u Nizozemskoj, koji već godinama nisu uopće posjetili, a kamoli boravili na području Sisačko-moslavačke županije. I sami su ostali zatečeni novonastalom situacijom na tom brisanom prostoru udaljenom od hrvatske metropole tek 50tak kilometara. Jedan od njih je i jedan moj uvijek dragi sugovornik, koji je Hrvatsku napustio netom nakon Domovinskog rata i prigrlio Nizozemsku kao svoju domovinu. Nakon potresa cijela je hrvatska zajednica u Nizozemskoj priskočila u pomoć slomljenoj Sisačko- moslavačkoj županiji pa tako i on. Ostao je neugodno iznenadjen našom predivnom Banijom okupanom ljudskom mukom, jadom i čemerom. S onim što je zatekao nametnulo mu se jedno pitanje. Gdje su nestale ljudske vrijednosti? Pretpostavljam da su to one iste vrijednosti za koje se borio. Nestale su negdje u vremenskom procjepu od tad do sad i puno toga nije jasno mnogima niti u Hrvatskoj niti izvan nje. Ili je svima već odavno jasno sve.

Nedavno sam imala i jedan izuzetno zanimljiv razgovor i s Maxom Deretom, Nizozemcem hrvatskog podrijetla. Tko je Max Dereta i koliko ljudi uopće zna za život i rad Maxa, jednog od najboljih živućih fotografa,  koji je 1967. godine prvi put sa svojih 17 godina autostopom došao iz rodnog mu Zagreba do Amsterdama. Nakon prvog dolaska u Nizozemsku brzo je shvatio da upravo ovdje može realizirati svoje ideje i planove o kojima je u to vrijeme u Jugoslaviji mogao samo sanjati. Max Dereta započeo je karijeru grafičkog dizajnera i ilustratora u Hrvatskoj, a 1975. se i trajno preselio u Nizozemsku gdje je ubrzo započeo svoju karijeru profesionalnog fotografa. Danas za sebe kaže kako se osjeća više Nizozemcem nego Hrvatom.

Medjunarodni fotografski zadaci koje od 80tih radi kao freelancer odveli su ga širom svijeta; od karnevala u Rio de Janeiru do fotografiranja divljih životinja na Aljasci, Keniji i Zimbabveu. Putovao je s nomadskim plemenima u pustinji Sahara i sjevernom Sibiru, a pratio je i rat u bivšoj Jugoslaviji.

Upravo je u fazi prikupljanja i arhiviranja svih svojih reportaža i fotografija objavljenih od 80tih do danas i riječ je o doista impresivnom broju. Preko 300 fotoreportaža objavljenih u mnogim vodećim domaćim i međunarodnim publikacijama, kao što su: Action Asia, AD Magazine, Air & Space, Cosmopolitan, Esquire, Focus, Holland Herald, National Geographic, Traveler, Nieuwe Revu, Panorama, Penthouse, Playboy, Robb Report, Seasons, Stern itd.

Zapravo, nema kontinenta na koji Max nije iskočio. S više od 6 000 padobranskih skokova, Max je jedan od najiskusnijih zračnih fotografa na svijetu danas. Fotografirajući kamerama montiranim na kacigu iskočio je u SAD, Norvešku i Italiju, sletio je na vrh Mt. Elbrus na Kavkazu i skočio je ukupno četiri puta na Sjeverni pol, koji bi možda i izdvojio kao jednu od najdražih mu destinacija zračnog fotografiranja. Prisjetio se i svog zasigurno najvažnijeg trenutka u životu kada ga je otac odveo kao klinca na aeromiting u Zagrebu gdje je Max po prvi put vidio prvi padobran u zraku. Taj trenutak je zapečatio njegovu sudbinu i njegov životni put tj. životni skok… Već je tada znao da u životu ne želi raditi ništa drugo već život želi provesti u skoku. Nakon završenog tečaja padobranstva u trajanju od tri mjeseca, zbrisao je s nastave, napravio svoj prvi skok iz aviona, vratio se kući i sretno objavio svome ocu SKOČIO SAM! Taj prvi objavljeni skok dogodio se 13.11.1967. u Lučkom u Zagrebu. Od tada se nekako sinergijom počeo razvijati njegov život, kako kaže Max, život u stripu.

“Za mene je fotografija vrlo važna. U potrazi za neobičnim i umjetnički savršenim kadrom poduzeo sam najbizarnije stvari poput padobranstva na Sjevernom polu ili leta Mig-om 25 u stratosferu. Jedna avantura vodi drugoj. Kroz fotografiju sam za sebe utvrdio da u mom životu postoje samo dvije mogućnosti: ili je to uzbudljiva avantura ili nije ništa. “

U mom poslu i životu ljudi su najvažniji. “

10. travnja ove godine Max puni 71 godine kada planira skočiti i još jednom. Gdje, vidjet ćemo…

U medjuvremenu fotografira ptice uglavnom nizozemskog podneblja, a posebno su mu omiljene rode te skuplja svoju bogatu arhivu fotografija i pažljivo radi na svojoj fotomonografiji koju planira simbolično nazvati “70 godine prije korone” jer korona je promijenila živote svakoga od nas pa tako i Maxov, ali i život stare već pomalo umorne europske dame koja po Maxovom mišljenju ionako već dugi niz godina ima veliki problem sa samom sobom. Kao i ostatak Europe niti Nizozemska, ta obećana zemlja, nije više ono što je nekada bila. U prisjećanju na Hrvatsku, zajedničku nam zemlju iz koje dolazimo, Max smatra da je Hrvatska uspjela ilustracija jedne neuspjele zemlje što je rezultat korupcije i politike nesposobnih ljudi. Unatoč tome, Maxu i danas nedostaju hrvatske planine i hrvatsko more. No, s druge strane kada se god vrati u rodni mu Zagreb zapljusne ga uvijek ista balkanijada, bujica lokalnih prepucavanja i već uhodana politika koja svojim bogatim birokratskim aparatom zagušuje i koči i najmanji napredak te male europske zemlje velikih mogućnosti. No, kritičan je Max i prema Nizozemskoj, zemlji u kojoj je proveo veći dio svog životnog vijeka. Po njemu niti ova zemlja nije više što je nekada bila već su se i vrijednosti ove zemlje itekako promijenile. Prije se puno više pažnje poklanjalo prirodi i kulturi, a sada je sav fokus na novim cestama i novim zgradama. Koliko je to dobro vrijeme će pokazati sve.

Više o Maxu kao i detaljniji pregled dijela njegovih fotografija možete pogledati na web stranici https://www.maxdereta.com/index.html.

Autorica teksta:
Autorica teksta:

Sandra Drnic, Lelystad, 29.3.2021.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: