Cakavizam i vino

KroNland: Predstavite sebe, molim Vas, našim čitateljima u kratkim crtama.

Ja sam Duško Geić – trogirski težak i vinogradar, čitav život u Trogiru se bavim kulturnim radom i djelatnošću; prosvjetni sam djelatnik, sada u mirovini, dakako. Ne smijem reći pjesnik, iako imam nešto stihova objavljenih u trogirskoj cakavici.

KroNland: Mnogi naši čitatelji vjerojatno ne znaju što je cakavica! Molim Vas, pokušajte čitateljima dočarati kako je bilo živjeti u Trogiru dok se cakavicu još moglo čuti ulicama grada. Jesu li postojali antagonizmi i nerazumijevanja npr. između Trogirana i Čiovljana; Trogirana i šoltanskih bodula; Trogirana i Vlaja iz zaleđa?

Da, taj prijelaz sa staroga cakavskoga na štokavski nije bio nagao. Mi smo istovremeno imali generacije ljudi koji su govorili cakavicom sa generacijama stasalim kasnije, koji su recimo ono ca zamijenili sa šta, jer su već počeli redovito ići u školu i počeli govoriti onim što danas zovemo književnim standardom, te nekakve najnovije generacije koje gotovo nisu razumjele od čakavskih riječi ništa, a da ne govorimo o njihovim akcentima, pa je situacija kad sam ja počeo raditi na rječniku trogirskoga čakavskog govora bila sljedeća: Rječnik sam ja ograničio za period od polovine 19. do polovine 20. st. Taj govor koji sam ja omeđio tako u svojem rječniku, ne slučajno kao što sam rekao, jer moja baka je rođena 1867. god., a ja sam još uvijek imao čast nju slušati – kako je cakala! Već moj otac doduše, koji je rođen 1904., je počeo govoriti šta, pored rasprostranjenoga ča – on je bio druga generacija. Ta druga generacija je prihvatila i anticipirala puno vokabulara staroga trogirskoga govora. Tako si ti išao kroz grad i stalno si slušao jedan miks različitih govorenja, no mi smo razumjeli što su govorile generacije naših baka i djedova. Ja koji sam rođen 1943. sam to razumio. Grad je, dok se je cakavicu još moglo čuti uživo, imao nekih 4.000-5.000 stanovnika, a poslije 2. svj. rata je imao oko 5.000 stanovnika, a danas ima približno 13.000!

Nije doduše bilo antagonizama u pravom smislu, ne bih se tako snažno izrazio, ali svakako jesmo bili predmet viceva u okolici – jedan glasi: kako su Trogirani kao građani dobili nadimak Rãśpe? Dolazi iz toga jer su Trogirani jako cijenili svoje renesansno raspelo, ali Trogirani poslije 20. st., a prije raširenoga utjecaja inkvizicije koja je ljudima utjerala strah od boga, od neba, kaznama i slično, ljudi su doživljavali Isusa kao jednoga mudroga, starijeg susjeda, koji će ih uputiti, pomoći, odnosno, kojem se mogu obratiti za savjet; on je bio tu maltene iz dvorišta. Nije to bio odnos prema bogu kakav je kasnije nastao. Tako su se Trogirani obraćali svoje raspelu, odnosno Bogu, tepali su mu Rãśpe, nisu govorili Raspeti moj, nego su skratili u nadimak, onako intimistički: Rãśpe môj – ucini mi ovo! Pa bi neka cura znala reći – providi mi bokun mladića. Tako je Trogiranin u vicevima i u šalama postao Rãśpe!

KroNland: Opišite nam kako je bilo pisati Vaše velebno djelo Gramatika i rječnik trogirskoga cakavskog govora – od začetka ideje i prikupljanja građe, preko pisanja i izlaska prvoga izdanja, pa sve do 2015. kad je izišlo 2. prošireno izdanje!

Moj kolega Slade-Šilović je došao na ideju da ne bi bilo loše početi zapisivati riječi trogirskoga, jer smo primjećivali da govor sve više zamire, a veliki poticaj nam je dao prijatelj i profesor Radovan Vidović. Negdje na 2/3 posla smo mu se požalili – da smo znali što nas čeka, nikad se ne bismo bili latili ovoga posla! Iako smo izvorni govornici, mi smo veliki dio leksika u rječniku dobili anketiranjem. Osim toga, mi smo bili totalno neuki glede jezičnih pitanja – on je bio fizičar, a ja sam bio profesor elektrotehnike – znači nikakvoga pojma nismo imali što je jezik i kako bi jedan rječnik trebao izgledati, a on nas je na kraju vodio poput male djece, uputama i svesrdnom pomoći do konačnoga rječnika! U trenucima izlaska prvoga izdanja moga rječnika, 1994. god., mi, odnosno, ja i pokojni Slade-Šilović, smo već bili u situaciji da za pojedine riječi i za pojedine dileme u govoru, leksemima i gramatici gotovo da nemaš koga pitati; a ne zaboravimo da je taj rječnik nastao jer smo oboje bili izvorni govornici, ali veliki dio njegov je nastao anketiranjem, pa smo mi već pri kraju pisanja rječnika znali reći — a nemaš koga više pitati! Danas, odnosno do 2015., dok sam još radio na drugom izdanju rječnika, ja doista nisam imao koga pitati; on je nestao; on je mrtav jezik! Ne samo da ga se ne može čuti u svakodnevnoj komunikaciji, no u svakom je pogledu mrtav jezik – a ja se usuđujem reći da sam posljednji govornik trogirskoga cakavskog govora, kao što je svojevremeno bila s dalmatsko-romanskim govorom.

KroNland: Odakle velika ljubav prema lozi i vinu, odnosno, kako ste razvili svoju prisnu vezu s njima tijekom života?

Nisam morao ništa razvijati; moji pradidi su bili vinogradari, moji didi su bili vinogradari, moj otac je bio vinogradar; evo ovdje na ovoj zemlji gdje vi sada sjedite i sa mnom malo blagujete, a malo ćakulate, koja sada ima svega 2.000 kvadrata – je sva pod lozom, što nije malo u gradu! Nekad je ta zemlja, dok je moj djed bio vlasnik, iznosila 10.000 kvadrata – sve pod lozom! A to je bila samo jedna od zemalja; druga zemlja je bila Muline, po čemu sam nazvao svoje vino Mulin – prema lokalitetu Muline. Prema tome, svi moji pretci su bili vinogradari i svi su živjeli od vina i grožđa.

KroNland: Predstavite nam, u dugim crtama, svoja vina, svoj vinograd i proces proizvodnje – od sirovine do konačnoga proizvoda.

Dakle, ja imam dva vinograda; jedan vinograd je ovdje ispred kuće, gdje u samom gradu — gotovo do pjace mi je svega 1000 metara, ja imam 2.000 metara kvadratnih zemlje. Ta je zemlja građevna; netko bi to prodao dobro ili pokrenuo kakav biznis na tome, ali ja na to imam 20 maslina i 400 loza. Dotični vinograd je star 50 godina, naslijeđen od oca, a drugi vinograd je u Mulinama. Naši stari ljudi su se u vinogradu vodili formulom da vinograd mora sadržavati negdje 40-ak % loze babića primoštenskoga, koji, kada se posadi u polje, više nije onako s visokom gradacijom, no dolazi s višim prinosima, i to je njegov smisao sadnje u Trogiru. Međutim, da bi se dobila kvaliteta, išlo se je s 20% crljenka, od 20 do 30% čijovca (kako mi kažemo), odnosno dobričića (kako kažu na Šolti) – on daje onu fenomenalnu rubin boju i jedan divni buke! Sam čijovac doduše, daje jako trpka, štoviše opora vina! Tu je i nešto malo ljutuna, da dalmatinskom crnome dadne adekvatne kiseline, koje su inače manjkave u dalmatinskim crnim vinima. Ja sam prema toj formuli oblikovao i svoju kupažu Mulin. Ja nekako pretenciozno svoju konobu nazivam butik vinarijom, hahaha! Proizvodim dakle, samo jednu etiketu – dotično crno vino. Godišnja proizvodnja Mulina iznosi 80 litara.

MOJE CA JE SVE ŠAMIJE

Ca je moje šve šamije,
ne 5daje, rebatlje,
on lanterna v'išje nije
ža onoga koji brodi
ca ga švltlon doma vodi.
Momen ca vej dobro nije,
nTma fdrce ni rešpTra
ža nosit še ša onomen
kome nije do vTk mira,
va bašćina ga ne dira.
Moje ca je šve slabije,
ni bandlra v'išje nije
na vrj kopja ca mu vije
prama svitu u širine
nako žvelta kako prije.
Momšn ca vej pulac slabi
i pari še da je ura
ka’ će neštat ža na vike
pošlin vikov ca je dura.
A ošta’ će ovi veraš,
ka jedini trag ža šutra,
š kln će moj šln u tišini
šrlšt še jenog kišnog jutra
u auli velon, ladnon
jazikovnog ištitOta

Autor teksta:
Autor teksta:

Moreno Vuleta

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: