Užitak u golgoti penjanja

Jučer Učka. Teško je iz ovog svibnja iskamčiti koji sunčani vikend za planinarenje pa smo odustajući od prvotnog plana odlaska na Bijele stijene koje planiramo obići već neko vrijeme ipak još jednom promiješale karte, jer je u subotu u Gorskom kotaru padala obilna kiša i namočila kamenje preko kojeg se preskakuje i penje čitavom rutom Vihoraškog puta te odabrale otići južnije gdje je ostalo suše. Od nas četiri, dvije smo već bile na Učkoj i znale smo kako uspon na nju uopće nije onako zloglasan kakvim ga uobičajeno predstavljaju i plaše prvotnike ili početnike. Doduše, radi se o konstantnom usponu pri svladavanju punih 1400 m nadmorske visine, ako se kreće od nule, iz Medveje, no em smo ovaj put kretale iz Lignja koji je već na oko 300 nadmorske, em je ta konstanta uspona blaga i zaoštrava se tek sat vremena prije vrha od ukupno 3 sata uspona.

Istina, na toj stazi je trenirala, kako se isto pri tom plašenju priča, ženska ekipa prije uspona na Everest, ali to je to, u planinarenju nema drugačije. Treba uprijeti i prigrliti mučenje.. 🙂 Malo me jedino škakljala činjenica što sam na njezin prvi ‘jači’ izlet nagovorila Gabrijelu koja je prije toga popela najviše brdo od 400 m, no i u penjenju, kao i u drugim aktivnostima, presudna je volja ili kako si s početka situaciju u kojoj se nalaziš obzirom na postavljen cilj postaviš u glavi, a ona se nije činila da je kenjkalo, davež ili lako odustajuća. I to joj je bila plusčina unatoč predostrožnostima tipa, što ako joj pozli ili stvarno ne bude mogla dalje. “Možeš ti to”, već sam prije procijenila dok smo dogovarale i samo se trebala prisjetiti kakvom se doima. Briga hoće li moći odraditi takav postepen, ali uporan zalogaj, štrecnula me ne samo ujutro ispred ogledala, kad nas sve pere nestrpljivost prije polaska, već i na početku uspona kad se po izbijanju “prvog znoja” zapuhala i počela se ispružena sagibati i oslanjati o koljena. Bojažljivo sam ju pitala, jel’ ide? i jel’ možeš?, a ona je svaki put sasvim suprotno svom obneviđenom izrazu na licu odgovarala: mogu, mogu, samo mi treba malo više vremena. Objasnile smo joj da nas ni ne pokušava pratiti, jer smo mi navikle brzo penjati i neka obavezno lovi vlastiti ritam koji joj odgovara, a mi ćemo je svako toliko dozivati i pričekati. Ništa se ne boj, nećemo te ostaviti, ponovile smo par puta i pustile ju da se sama muči, jer stjecanje užitka u golgoti penjanja najbolje je i katarzično sam prolaziti.

Ionako u prehodavanju nema “prelaženja muke na drugoga”, koliko sam odradiš, toliko dobivaš. To da je ne samo dobra, već i talentirana, te ju računamo za proširenje društva, uvjerilo me kad sam ju na jednom dijelu uspona pričekala i pitala, kako ide?, a ona mi sva zajapurena, trgnuta iz misli oduševljeno odgovorila: Ovo je super, uživam! 🙂 Kao i svugdje u zemlji i pri moru je temperatura za ovo doba oštra, iako to u ovoj aktivnosti ne smeta. Ipak, gdje god bi se duže od minute zaustavili, vjetrić je zavirivao u kosti i nakon pretežnog boravka u šumskoj sjeni, molili smo Sunce da na čistini prije glave vrha izađe iz debelih, sivo-bijelih oblaka i ugrije nam naježenu kožu koja je počela trnuti na prstima ispod navučenih dugih rukava.

Pogled koji se otvara pri stupanju na tu čistinu nakon stajališta na Vratima po kojima radi otvorenog, vršnog položaja odmah nakon opako strmog uspona, a opet u dubokoj sjeni šume okrenute od Sunca, propuhuje kao na vratima pakla i prolaska Malog i Velikog dola, pravi je praznik za osjetila. Otkrivaju se vijugave ceste preko poljodjelskog istarskog poluotoka i s povećanjem visine sve okrupnjenije površine blještavog mora i grbe otoka koje se na kraju spajaju u prepoznatljiv reljefni prikaz Kvarnerskog zaljeva s načičkanom veličinom Rijeke i ostalih uzdužnih obalnih naselja te kitova Krka, Cresa, Lošinja i prema otvorenom moru usađenih otočnih kvrga koje bi možda i mogla imenovati da je bila samo malo manja izmaglica. Na vrhu Učke, Vojaku (1396, tj. 1400 mnv na kuli), ujedno i najvišem vrhu Istre, uvijek je veselo. Sa suprotne strane od one kojom smo se popele može se doći ili iz planinarskog doma Poklon ili se dovesti skroz gore, pa je i sad, drugi put kako sam gore, netko svirao. Prvi put je bilo slavlje obljetnice povodom oslobođenja Istre od Talijana i pripajanja Hrvatskoj, a ovaj put je neki band snimao spot i uživo zasvirao taman kad smo penjale zadnje metre. Na povratku istim putem natrag saznale smo od nekih planinara da je friško markiran i pokrčen put preko Suhog vrha (1333 mnv), s kojeg se još bolje na sasvim maloj čistini gdje izbija, vide i približavaju detalji Kvarnerskog zaljeva i otoka, a staza mu se kružno spaja na raskršću kod Vrata, pa smo se odlučile uzverati još i na njega. Baš kad je Gabi zakoračila na nizbrdicu otkotrljati se skroz do Lignja i pomislila da je golgota za jedan dan gotova.. 🙂

Autorica teksta i fotografija:
Autorica teksta i fotografija:

Petra Sigur

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: