Pisma iz Nizozemske

by Ivan Kantoci

O mirovini i starosti

Starac koji misli. Ulje na platnu. Ante Kulaš, Pregrada 1985.

 

 

 

 

 

 

 

O mirovini

Već je prošlo mjesec dana otkako sam u mirovini. Pridružio sam se penzionerima. Sjećanja na rastanak s kolegama na poslu i s poslom još su svježa. Rastanak je prošao vrlo lijepo. S ponosom gledam na svoj radni vijek od 32 godine proveden ovdje u Nizozemskoj, na svoja iskustva, ljude s kojima sam dijelio život. Na rastanku su me iznenadile lijepe riječi, mnogi darovi, prekrasna pisma. Među darovima iznenadile su me neke izuzetne i lijepe knjige. Od zanimljivijih knjiga, dar gospođe Eve, slikarice, je i ona Hermana Hessea na nizozemskom jeziku ‘De kunst van het ouder worden’ prevedeno na hrvatski ‘Umijeće starenja’, izvorno na njemačkom ‘Mit der Reife wird man immer jünger’.  Prekrasna je to knjiga s razmišljanjima i pjesmama o starenju. Knjigu je 2001. na nizozemskom jeziku izdao izdavač Aspekt iz Soesterberga.                              

Koliko sam vidio u Hrvatskoj još nema prijevoda te lijepe knjige. Mnoga Hesseova djela, koliko mi je poznato, prevedena su na hrvatski i poznata su hrvatskoj čitalačkoj publici. Njegova Stepskog vuka i Sidartu čitao sam i uživao čitajući još za studentskih dana. Polako sam zaboravio  na  tog vrlo zanimljivog pisca, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, dok me eto svojim darom na njega nije ponovno prisjetila gospođa Eva, slikarica.

Čitajući knjigu o umijeću starenja odlučio sam jedno Hesseovo razmišljanje o starosti napisano 1952. godine[1], dvije godine prije mog rođenja, prevesti na hrvatski jezik i podijeliti i s tobom dragi čitatelju.

Slika uz ovu kolumnu fotografija je slike Starac koji misli, ulje na platnu,  slikara Ante Kulaša. Ante Kulaš je osamdesetih godina u Pregradi naslikao niz pregradskih vizura i mnoge vrlo lijepe slike. Ovu njegovu sliku ovog sam ljeta za ljetnjeg odmora u Pregradi i snimio, ne znajući da će mi dobro doći za ilustracija uz ovu kolumnu.                                        

Evo što piše o starosti Herman Hesse u Umijeću starenja, riječima kojima je i mene, tek mladog umirovljenika poveo prema mojoj starosti:     

O starosti

Starost je razdoblje u našem životu i kao svako doba života ima svoje vlastito lice, svoju vlastitu atmosferu i karakter, vlastite radosti i potrebe. Mi stariji s našom sijedom kosom kao i naša mlađa braća imamo zadatak koja daje smisao našem postojanju. Također i na smrt bolestan čovjek, umirući, koji leži na svom krevetu i koji jedva čuje zov  zemaljskog svijeta, imade svoj zadatak, treba ispuniti jednu važnu dužnost. Ostarjeti jest jednako tako lijep i svet zadatak kao što je to biti mlad: učiti umirati, i samo umiranje, jest isto tako vrijedna aktivnost kao svaka druga – pod uvjetom da se događa s poštovanjem za smiso i cjelovitost svega što živi. Star čovjek koji samo mrzi i boji se svoje životne dobi, svoje bijele kose i blizine smrti, nije vjerodostojan predstavnik svog životnog razdoblja, isto kao i netko tko je mlad i pun snage a pokušava izbjeći svoj poziv i mrzi dnevni rad.

Kratko rečeno: kako bi se ispunio razlog postojanja ostarjelog čovjeka i njegova se zadaća ispunila, treba prihvatiti životnu dob i sve što njoj pripada, potrebno je reči da. Bez tog da, bez predanja onome što priroda od nas traži, nestaje vrijednost i smisao naših dana, varamo život, bilo da smo sad stari ili mladi.

Svatko zna da visoka starost sa sobom donosi neudobnosti i da na kraju čeka smrt. Iz godine u godinu potrebno je podnjeti žrtve i oprostiti se od mnogih stvari. Potrebno je učiti nepovjerenje u svoja osjetila i snagu. Put koji nam je u ne tako dalekoj prošlosti bio mala šetnjica, postaje dug i težak i jednog dana više ga ne možemo prijeći.  Hrane, koju smo tijekom cijelog života tako rado jeli, moramo se odreći. Tjelesne radosti i uživanja postaju rijeđa i treba ih uvijek skupo platiti. A onda i svi ti nedostaci i bolesti, slabija osjetila, slabljenje organa, puno bolova, nadasve tijekom često toliko dugih i strahom ispunjenih noći – sve se to ne može zanijekati, gorka je to stvarnost. No bilo bi oskudno i tužno kad bi se prepustili samo tom procesu propadanja i nebi vidjeli da  visoka starost također ima svoje dobre stvari i karakteristike, svoje izvore utjehe i radosti. Kad se dvoje starih ljudi sretne, ne smiju razgovarati samo o toj prokletoj boli u kostima, o svojim ukočenim dijelovima tijela i o svojim dišnim poteškoćama pri penjanju stepenicama, ne smiju razmjenjivati samo svoje boljke i ljutnje, nego i svoje radosne i utješne doživljaje. A tih ima mnogo.

Kada  podsjećam na te pozitivne i lijepe strane života starijih i na činjenicu da mi stariji sijede kose raspolažemo i s izvorima koji nam daruju snagu, strpljivost i radost, tada nemam pravo govoriti o utjehama vjerske i crkvene naravi. To je stvar svećenika. No mogu sa zahvalnošću imenovati nekoliko darova, koje nam starost daruje. Od tih darova meni je najdraže bogatstvo slika, koje nakon dugog života nosimo u svom pamćenju i koje, prema tome koliko smo manje aktivni, promatramo sa sasvim drugim očima nego ikad ranije. Ljudi i lica kojih više nema na zemlji šezdeset i sedamdeset godina, u nama nastavljaju živjeti, naši su, pružaju nam društvo, gledaju nas živim očima. Kuće, vrtove, gradove koji su u međuvremenu nestali ili su sasvim promjenjeni, vidimo sačuvane kao nekad, a daleke planine i obale, koje smo pred desecima godina unazad vidjeli tijekom naših putovanja, nalazimo opet svježe i bogate bojama u našoj knjizi slika. Gledanje, razmatranje, kontenplacija – poniranje u misli postaje sve više način života i vježba i nezamjetljivo  raspoloženje promatranja prodire u naše držanje i postaje die našeg cjelovitog ponašanje. Tjerani željama, snima, požudama i  strastima prošli smo, kao i većina ljudi, kao vjetar kroz naše godine, nestrpljivi, napeti, puni očekivanja, snažno ganuti ispunjenjem ili razočaranjem – i sad, oprezno listajući kroz veliku knjigu našeg života, čudimo se nad tim kako je lijepo i dobro pobjeći od te nervoze i žurbe i voditi vita contemplativa – život razmatranja.

Ovdje, u ovom vrtu starih sijedih ljudi, cvjeta različito cvijeće, na čiju njegu ranije gotovo da nismo mislili. Tamo cvjeta cvijet strpljivosti, vrlo plemenita biljka, mi postajemo opušteniji, pristupačniji i koliko je naša želja umiješati se u djela sve manja, utoliko je veća naša snaga promatranja života u prirodi i života naših sugrađana i slušanja, bez kritike i sve više s novim čuđenjem životne mnogovrsnosti koju puštamo da nas mimoilazi, koji puta s interesom i tihom tugom, koji puta sa smješkom, velikim veseljem, humorom.

Nedavno sam bio u svom vrtu, zapalio sam tamo vatricu i spaljivao lišće i suhe grane. Naišla je uz živicu jedna starija žena, vjerojatno blizu osamdesetih. Zastala je i gleda me. Kad sam je pozdravio, nasmijala se i kaže: ‘Potpunom ste u pravu s vašom vatricom. U našim godinama polako se treba sprijateljiti s paklom.’ Time je bio postavljen ton za razgovor, u kojem smo se potužili na mnoštvo bolještina i oskudica, no uvijek na humorističan način. I na kraju našeg razgovora priznali smo da usprkos svemu zapravo i nismo tako strašno stari i da gotovo ne pripadamo pravim starcima, tako dugo dok u našem selu još stanuje stogodišnja žena, naša najstarija sumještanka.

Kada se mladi, koji su nam snagom i neznanjem jači, smiju iza naših leđa i na naš težak hod, i kada im je smiješno naših par sijedih vlasi kose i naše vratove pune bora smatraju šaljivima, onda mi mislimo na to, kako smo se i mi jednom, kada smo bili u posjedu iste snage i neznanja, isto tako podsmjehivali, i vidimo da nismo pobijeđeni i manji, nego smo radosni što smo tu dob prerasli i postali malo razumniji i tolerantniji.

Eto toliko u ovoj kolumni za početak…


[1] Herman Hesse, De kunst van het ouder worden, Aspekt, Soesterberg 2001., str. 68-74